Dianoetika o kružnici, krugu, kugli i kvadratu.

Prije nego se upustim u tumačenje dianoetičkog razmišljanja o kružnici, krugu, kugli i magičnom kvadratu evo nekoliko poznatih definicija pronađenih na Wikipedji:

Kružnica je skup svih točaka u ravnini jednako udaljenih od zadane točke (središta). Geometrijski lik omeđen kružnicom zove se krug.
Krug je dio ravnine definiran kao skup točaka omeđen kružnicom.

Kugla je skup svih točaka prostora čija je udaljenost od središta O manja ili jednaka polumjeru R. Omeđena je sferom polumjera R, tj. skupom točaka prostora čija je udaljenost od središta jednaka R. Među svim tijelima danog obujma kugla ima najmanje oplošje.

Kvadrat je četverokut s četiri sukladna prava kuta i četiri sukladne stranice. Sve 4 stranice su mu jednake duljine, nasuprotne stranice su mu paralelne, a dijagonale su mu jednake te se prepolavljaju i sijeku pod pravim kutem.

Studirajući geometriju ljudskog tijela i iz nje proizašlu geometriju pokreta sretala sam se sa virtulanim slikama kružnice, kugle, magičnog kvadrata i zakonom zlatnoga reza.

Dinamička zlaćana spirala, na sebi svojstven način, sjedinjuje te geometrijske oblike u cjelinu nazvanu čovjek.

Kružnica i kugla su me uvijek fascinirale skladom svojih, u mom misaono- osjećajno umu, ucrtanih tragova. Kružnica je geometrijski lik, a kugla je geometrijsko tijelo. Krug je za mene nekako uvijek bio izvan tog poimanja, misao o krugu me više uvodila u filozofiju i ja sam počinjala razmišljati drugačije. Krug prijatelja, krug snova, krug djelovanja, krug ljubavi........... Ulazila sam u krug vremena, zadržavala se u misaonom krugu o nečemu važnom, ali kružnica je za mene bila osnova iz koje sam spoznavala geometriju tijela i pokreta, u njenom obliku sam se sretala sa odnosom zlatnog reza u mojoj misaonoj kružnici se ocrtavala zlaćana spirala.

Studirala sam skice Leonarda da Vincia. Vitruvijev čovjek mi se prezentirao u svoj svojoj ljepoti. Zatvorivši ga u kružnicu, Leonardo je skiciranim pokretima Vitruvijeva čovjeka, učino matematički nemoguće mogućim. On je dinamikom svoje misaono- osjećajne energije kvadrirao kružnicu.

Kružnicu, kuglu i kvadrat sam sretala u umjetnosti, divila se umjetnikovom izrazu, a moj osobni doživljaj umjetničkog djela sam misaono pretvarala u djelove ljudskoga tijela i njegove pokrete.

Poslije Leonarda da Vincija je Dürer, matematičar i slikar u svojim skicama ostavio svjedočanstva da su njegova djela nastajala iz njegove spoznaje o postojanju zlatnoga reza i iz njega proizašle dinamčke zlaćane spirale.

"Zadao je sebi misiju da posveti umjetnika iznad obrtnika, pa čak i filozofa. Budući da se činilo kako je matematička infrastruktura učinila astronomiju i muziku božanstvenima i dijelovima quadriviuma (viša podjela umjetnosti u Srednjem vijeku, sastojala se od geometrije, astronomije, aritmetike i muzike), Dürer je pokušao konstruirati matematičke temelje za likovnu umjetnost, nastavljajući Leonardov trud. Ptolomej je pružio matematičke temelje za astronomiju, a Arhimed za muziku; Dürer je to želio napraviti za likovnu umjetnost. Njegova projekcijska geometrija i njegove tabele tjelesnih proporcija bili su dio toga projekta."
http://portal.hermetizam.com/ /index.php?option=com_content&view=article&id=61&Itemid=63

Promatrajući Dürerovu grafiku Melancolija I, pričinja mi se da je Dürer penjući se ljestvama prekoračio granicu shvaćanja o kružnici, kugli i magičnom kvadratu i slijedio zlaćanu spiralu svojih misli i osjećaja. On je tom grafikom povezao univerzum misaono- osjetlino- osjećajnog u čovjeku sa geometrijskim likovima i sferama svemira te mene kao promatrača izjednačio sa svemirom. Komentirajući tu sliku u Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" A. Jaffe nas upozorava na Jungovu tvrdnju da se kružnica kao sjedinjavajući simbol sadržaja javlja u umjetnosti, u snovima, u vizijama. Susrećemo je onda ''kada postoji potreba da se izrazi ono što misao ne može misliti, ili što se samo sluti, ili osjeća''.

Na slici francuskog nadrealista Renea Magrittea "Ljudski uvjet II" vidimo sliku unutar slike. Ja bih tu sliku nazvala "Univerzum slikareva uma" jer me ta slika podsjeća na univerzum moga uma u kojem se preslikava priroda koju promatram. Razlika je samo u dinamici, slike u mojoj glavi nastaju dianoetikom, snagom moje misaono- osjećajne energije. Magritteova slika je upravo odraz umjetnikove misaono- osjećajne dinamike. Kao cjelina slika prikazuje slikarevu radnu sobu s polukružnim otvorom u zidu kroz koji se vidi more. Promatram sliku i pričinja mi se da ulazim u to savršenstvo prostora. Kružnica i kvadrat se sjedinjuju u mojoj viziji, dva geometrijska lika se gube u mojoj viziji, sjedinjuju, jedan drugog nadopunjuju, te dvije različitosti postaju moj doživljaj slike. U sobi se nalazi štafelaj, a na njemu kvadrat i slika toga mora. Tako slika kao cjelina prikazuje samu sebe - sliku na slici, kao jedan svoj dio. Slika na slici zaklanja jedan dio polukružnog otvora na zidu sobe, prekida ravnu liniju otvora i pretvara ga u mojoj spoznaji u kružnicu, a slikom skriven dio mora se zrcali u njoj samoj. Zrcaljenje mora je toliko stvarno da ga ne razlikujem od onoga mora izvan sobe. Ono čak ''probija'' zid sobe na onome mjestu gdje se slika sjedinjuje sa zidom. Zid nestaje iz moje spoznaje i more postaje dio prostora u kojem se promatrajući sliku nalazim. Vizija umjetnika se sjedinjuje s mojim doživljajem prostora i moj cijeli doživljaj dobija perspektivu. U dubini moje svijesti se stvara umjetnikov prostor i moja misaono- osjećajna energija sjedinjuje harmoniju kružnice i magiju kvadrata i izjednačuje ih. Ja mogu umjećem razmišljanja, moje misli pretvarati u dinamiku spoznaje i kvadrirati kružnicu, a kvadrat mogu dinamikom naslikanog mora pretvarati u ideokinetičku, misaonu sliku kugle.

Drvo koje dominira slikom i pejsažom, postaje moje misaono drvo spoznaje umjetnikove vizije o zaobljenosti horizonta koji nam dokazuje da je kugla osnova harmonije našeg postojanja u univerzumu.

Kod da Vincija, Dürera i Magrittea kružnica, kugla i kvadrat nisu samo simboli nedohvatljivog već doživljaj i izražaj koji se ne gleda nego osjeća. Taj izražaj umjetnikova doživljaja nas uvodi u svijet dianoetike i mi počinjemo njihova djela osjećati, o njima razmišljati i promišljati. Umjetnici u svojim djelima sjedinjuju znanost i filozofiju sa svojim talentom i slijedeći svoju viziju prikazuju nam kružnicu tako da ona prelazi granice geometrijskog lika i postaje sve što jest, a slika sama unutar te virtualne kružnice biva vidljiva i živa. Uz da Vincijeve skice, Magritteove i Dürerove ima još slika na kojima se kružnica pojavljuje u vezi s kvadratom. Taj kvadrat ne mora biti uvijek slika, on može biti geometrijska apstrakcija, a ponekad je to zrcalo naše svijesti u kojem se zrcali ono što ne znamo izreći.

Magični kvadrat, geometrijski lik koje se dijeli na manje kvardate po određenim pravilima i u njemu uvijek srećemo matematičku logiku i sumu brojeva koja se u zbroju brojevima, određanih malenih kvadrata, na njegovim stranicama i na njegovom presjeku ponavlja.

Jedan od poznatijih magičnih kvadrata je ovaj gore koji se nalazi na Dürerovoj grafici, Melanconia I. Počevši od da Vincia preko Dürera do današnjih dana kružnica i kvadrat se pojavljuju u našoj svijesti kao svjedočanstva savršenstva zakona iz kojih je sve u prirodi nastalo i potiču nas na razmišljanje o njihovom sjedinjenju u neki novi još ne odkriveni prirodni zakon.

Kružnica, kugla i kvadrat su zaokupljali moje misli i ja sam umjećem razmišljanja stvarala ideokinetičke misaone slike i pokušavala o njima pisati. Kružnica u kojoj se nalazi Vitruvijev čovjek budi još uvijek u meni dinamiku misli i pretvara ih u osjećaj. Ja postajem Vitruvijev čovjek i svojim pokretima dodajem kružnici dimenzije moga uma, misaono- osjetilno i osjećajno je pretvaram u kuglu, savršeno geometrijsko tijelo. Univerzum moga uma tada postaje za mene spoznatljiv i ja ulazim u istinski "krug" postojanja i tražim načine za ostvarenje svijesti o mojim svakodnevnim pokretima.

http://misaone-slike.blogspot.com/

http://zlatni-rez.blogspot.com/

A onda sam jednoga dana znatiželjno zastala pred knjižarom i ugledala lice kruga. Moja kružnica, doduše malo nezgrapno nacrtana, je doista zaokružila lice kruga u kvadratu. Lice kruga treperi spoznajom autora, gleda me i pruža svoje inače nevidljive ruke, pokreće ih u prostoru i sjedinjuje se s njim. Kupila sam i pročitala knjigu "Otkriveno lice kruga".

Ćiril Čoh nam u svom magistarskom radu otkriva:

"Raznolik je govor o krugu. Možemo govoriti o krugu kao ideji, nečem nadosjetilnom, ali i o nečem čisto praktičnom, opipljivom. Nijedan od tih govora nije potpun i svaki od njih traži svoju nadopunu u onom drugom.

Platon u “Filebu” spominje krug i kuglu u kontekstu rasprave o pravoj mjeri ili miješanju onog misaonog i osjetilnog. Tu stoji da nam treba i upotrebljiv krug i krug kao ideja. Neprimjereno je svođenje kruga isključivo na ono upotrebljivo, ali isto tako je neprimjereno svođenje kruga samo na ideju. Nema dovoljno znanja onaj tko poznaje samo pojam božanskog kruga i kugle. On ne razumije ljudsku kuglu i ljudske krugove «kojima se ljudi služe u gradnji kuća» (Fileb 62,b). Smiješno je stanje onih koji posjeduju znanje samo o božanskim stvarima. U istom stanju se nalaze i oni koji razumiju samo ono zemaljsko. Ne može razumjeti krug tko ne razumije i jedno i drugo. Potrebno je spoznati ga i u onom zemaljskom i u onom nebeskom. I to ne samo zbog kruga. Razumijevanje kruga nije samo razumijevanje kruga. Vrijedi i obrat: ne može razumjeti ni nebesko ni zemaljsko onaj tko ne razumije krug. Krugom se i bavimo da bismo razumjeli cjelokupnost svega što jest. Čudesnog li fenomena! Ovaj rascjep između zemaljskog i nebeskog, osjetilnog i mislivog ne može se razriješiti bez promišljanja kruga u jednom posredničkom području.

U VI. i VII. knjizi «Države» se pokazuje da je to područje geometrija. Zemaljski krug, odnosno, zemaljska kugla ne može biti savršen ni u jednoj svojoj izvedbi. Geometrijski krug, geometrijska kugla i ostali geometrijski entiteti posreduju između zemaljskog, osjetilnog i nebeskog, mislivog. To još nije krug filozofa, krug kao najviša ideja, već samo njena slika. Geometrijski krug počiva na pretpostavkama, a filozofski krug se izvodi iz onog bespretpostavnog, iz samog sebe.

Platon hoće iz područja geometrije u područje onog bespretpostavnog. U našem tekstu to se razumije na jedan nov način. U njemu dajemo jedno novo shvaćanje Platona, jedno novo shvaćanje kruga. Tvrdimo da je geometriji fenomen kruga skriven i da ga ne može otkriti unutar svog područja. Krug je jedan od geometrijskih likova, kugla je jedno od geometrijskih tijela, ali krug i kugla su mnogo više od toga. Ono što se u njima skriva traži da se krug i kugla iz tog okružja, dakle, iz okružja geometrije, izdvoje. Problem kruga nije samo problem dužine, površine ili tijela. U ovako shvaćenoj dimenzionalnosti ne može biti cjelovitog poimanja onog što krug zaista jest. Relevantan govor o krugu traži novi govor o dimenzionalnosti. Predodžbe o dimenzionalnosti kakve imamo u geometrijskom percipiranju: točka, dužina, površina i volumen - prepreka su u autentičnom percipiranju događanja kruga. U geometrijskoj percepciji kruga i u mišljenju koje se na toj percepciji zasniva prohodan je samo put iz dvodimenzionalnosti u trodimenzionalnost i obrnuto.

(Napomena: Ovdje i u daljnjem tekstu se pod problemom kruga podrazumijeva ne samo problem geometrijskog lika već i problem kugle i svega ostalog što tom sklopu problema pripada.)

Nemamo poteškoća promatrati krug kao nešto na kugli - kao njezin presjek. Poteškoće nastaju, i one nisu slučajne, kad hoćemo kružnicu pokazati u nižoj dimenzionalnosti, kad hoćemo duljinu kružnog luka svesti na pravu duljinu, kad hoćemo problem kruga razriješiti kao problem rektifikacije kružnice. Geometrija sama utvrđuje njegovu nerješivost, odnosno rješava ga na taj način da dokazuje kako tako nešto nije moguće. Geometrija ne može otvoriti put jednoj drugačijoj jednodimenzionalnoj odredbi kruga, iz koje će biti otvoren put prema višim dimenzijama, sve do punine onog što krug jest. Isto tako nerješive poteškoće nastaju kad hoćemo kuglu pokazati u odnosu na višu dimenzionalnost. Tako metafizika na tragu dvodimenzionalnog kruga i trodimenzionalne kugle traži neku višu dimenzionalnost tog fenomena koju izriče paradoksom: “ono čemu je centar svugdje, a periferija nigdje” ili tome slično. Takovo što misao ne može pratiti, a trebalo bi biti najviši njezin doseg. Metafizika kruga nije izvediva unutar geometrijskog poimanja dimenzionalnosti već samo unutar one dimenzionalnosti koju krug sam u sebi otkriva. Ovdje moramo upozoriti na jednu poteškoću koja je za razliku od gore spomenutih stvarna. Naime, ne može se geometrijski razriješiti rektifikacija kružnice. Tko to hoće stvara si bespotrebne poteškoće. No, onaj tko želi fenomenom kruga uistinu razumjeti mora razriješiti jednu pravu poteškoću, a to je razlikovanje geometrijske dimenzionalnosti od one dimenzionalnosti u kojoj krug sebe pokazuje. Pod jednodimenzionalnom odredbom kruga ne smijemo misliti dužinu koja odgovara duljini kružnog luka; pod dvodimenzionalnom odredbom kruga ne smijemo misliti površinu omeđenu kružnim lukom; pod dubinom kruga ne smijemo misliti volumen kugle, a pod puninom kruga ne smijemo misliti neku daljnju geometrijsku dimenzionalnost koja slijedi iza trodimenzionalne kugle. Autentičnu dimenzionalnost kruga ne predočujemo onako kako se predočuje geometrijska dimenzionalnost. Ona je određena odnosom kružnog i pravog. Onaj tko ne može pratiti različita odnošenja momenata kruga ne može se kretati unutar te dimenzionalnosti. A vrijedi i obrnuto: onaj tko se ne može kretati unutar te dimenzionalnosti ne može vidjeti odnošenje momenata kruga.

Poteškoća je u tome što se «oči uma» teško navikavaju da dimenzije prostora i vremena kruga gledaju posredstvom odnošenja momenata njegovog događanja. To je jedan sasvim novi jezik. Treba njime progovoriti a zatim se u tom govoru sve više usavršavati. Progovorit ćemo onog trenutka kad shvatimo da je krug odnošenje međusobno suprotstavljenih ali jedan drugom pripadajućih momenata – kružnog i pravog, onog trenutka kad te momente «ugledamo» i kad njihov odnos počnemo pratiti."
Ćiril Čoh, Otkriveno lice kruga, Kruzak, Zagreb, 2004.

Naučila sam mnogo čitajući tu knjigu. U ovom tekstu se četristogodina kasnije potvrdila i filozofija Giordana Bruna. "Univezum nema središnju točku, svaka točka u njemu može biti njegovo središte."

U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni se uskovitlavaju kružnice, dinamikom mojih misli postaju kugle bez središnje točke i bez periferije i ja spoznajem da se tu doista ne radi o volumenu ili klasično spoznatom prostoru nego je doista sve energija koja svojim titrajima slijedi zakon odnosa zlatnoga reza i sjedinjuje geometrijske likove i tijela u moju svjesnu spoznaju.

Ja dalje u mojoj viziji ostajem vjerna kružnici i odnosu međusobno suprostavljenih ali jedan drugom pripadajućih trenutaka, kružnog i ravnog, onom treptaju oka u kojem te trenutke spoznamo i kada njihov odnos postane zaista trenutak naše svjesne spoznaje. Tada i dimenzija prostor- vrijeme, zaobljena mojim postojanjem u njoj postaje za mene spoznatljiva. Ja ju osjećam mirisom "vremena", čujem je tonovima misli, vidim je u bojama njenog nastajanja u meni.

4- D samomobilizacija i Leonardov čovjek u kružnici i u kvadratu.

Razmišljajući o metodi "Manu propria kineziterapija", sjetih se ponovo Leonardovog čovjeka zatvorenog u kvadrat i njegovih ilustracija u knjizi "Di divina proportione" od fra Luca Paciolija iz 1509 godine. Leonardo je bio prvi koji je taj odnos nazvao sectio aurea, zlatni rez. Slijedeći Vitruvijevu tvrdnju:
"Ako se naime od dna nogu do vrha glave uzme mjera, pa se ona prenese na raširene ruke, vidjet ćemo da je širina jednaka visini kao što je to i kod površina koje su prema uglomjeru kvadrat. Kad bi na primjer čovjek legao na leđa i raširio ruke i noge, i kad bismo vrh šestara postavili na njegov pupak i opisali kružnicu, ona bi se dirala prsta ruku i nogu" Leonardo da Vinci je unio u svoje djelo još i dinamiku pokreta i tako pokretom kvadrirao kružnicu.
Leonardovo djelo je još uvijek živo i širi se zakonom zlatnog reza do naše današnje spoznaje. Kada promatram njegovu ilustraciju između moje svjesne spoznaje i slike se zatvara zlatni pravokutnik, postaje magični kvadrat i ja osjećam nastajanje zlaćane spirale koja završava u dubini moga emocionalnog uma.

Da Vinci je spojio zananost, umjetnost i filozofiju u jedno otvoreno djelo koje se kao i univerzum još uvijek svojom spiralnom dinamikom širi o osvaja naše umove. On je kvadrirao kružnicu iako to još uvijek teoretski nije dokazljivo, ali je uspio svojim djelom ostvariti dinamiku najsitnijih čestica naše spoznaje i mi nesvjesni promatrači njegovih djela zatvoreni u kuglu koja nas sa njegovim djelima spaja svojim osjećajima stvaramo geometrijska tijela iz kojih izrastaju dinamičke spirale i pretvaraju se u vrijeme našeg postojanja. Pričinja mi se kao da je svojim djelima postavljao pitanja na koja mi promatrači danas još uvijek tražimo odgovore. Iz zagonetki njegova uma su proizašli poticaji za traženje zagonetki u mom umu. Leonarda je zanimao više let nego ptica sama, povijenje vlati nego busen trave, virovitost vode nego korito rijeke i više djelotvornost nego statičke činjenice pa je on u svojoj skici čovjek u kvadratu i kružnicu slikao dinamiku pokreta kojim čovjek stvara svoj prostor i svoje vrijeme.

Kao što je Leonarda zanimao više let nego ptica sama tako mene danas zanima i nastajanje začaranog kruga ljudskog postojanja.

Začarani krug ljubavi

Krug u krugu kugle postojanja, krug što čine ga ljudske ruke, krug što se širi svjetlosnim strujama unutarnjeg svemira, krug što se odupire mnogim životnim olujama. U tom krugu svjetlosnom, u toj niski sreće, iskra se za iskru ljubavlju hvata čineći najčudesnija srcemsrcu zauvjek otvorena vrata. Iskrice se množe nježnim dodirima, snagom volje, željom i plamom prihvaćanja. Svjedočanstva svetoga grala što vatrenim putevima tijela oduvijek su tekla, purpurna rijeka ljudskih osjećaja koja sve zle misli pretvara u razumjevanja, sve uzroke tajne pretvara u srca milovanja. U tom krugu svetom životna se škola krije, u njemu se trenutak trenutku radosno smije, sjedinjuje snagu svih ljudskih misija u zanosni ples izrastajućih emocija. U čarobnom krugu dlanovi se griju, primaju i daruju ljubavnu energiju, sjedinjuju se sa svemirskim strujama i prkose sretni nepotrebnim duševnim burama.

Dianoetika, umijeće razmišljanja, uzburkava u meni energiju i ja pretvaram doživljaje umjetničkih djela u moju ideju o manu propria pokretu. Tada nestaju granice između vidljivog i zamišljenog pokreta, nestaju ograde uzroci nepostojanja u svjetkosnom krugu ljubavi. Pokret u svom nastajanju slijedi zakone iz kojih se razvio prvi pokret, manu propria pokret je primum mobile, actus purus, prvi treptaj oka prirode, treptaj koji je u sebi sjedinio sve zakone, sve geometrijske likove i sva geometrijaska tijela i izrastao u život.