Misao je materijalizirani osjećaj. Dianoetikom, umijećem razmišljanja si ucrtavamo put ka spoznaji univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Ljubav je najplemenitiji osjećaj koji posjedujemo. To je osjećaj koji je Dantea vodio kroz krugove do konačne spoznaje izvora iz kojeg je potekao ljudski život. To je energija o kojoj je pisao Goethe u Faustu, Bulgakov u "Majstor i Margarita", to je doista Primum mobile, energija koja pokreće svijet, koja u nama sjedinjuje misli, osjetilnost i osjećajnost u dianoetiku, umijeće razmišljanja. Dianoetika nam ne dozvoljava da prodamo dušu "vremenu" u kojem živimo, ona nas brani od ignorancije - naučenog neznanja koje moćnici svakog "vremena" pokušavaju proširiti svijetom.
Refleksija osjećaja, povezana sa svjesti o tijelu i osmišljeni univerzum misaonog u nama zatvara čudesni krug našeg postojanja u svemiru. Tko uspije u sebi premostiti jaz između osjećaja i razuma, taj je uspio estetske i etičke predrasude pretvoriti u emocionalne vrijednosti, koje u njemu bude novu snagu iz koje proizlazi samopoimanje i samosjetilnost. Osjećaj tako postaje tajnim izvorom spoznaje i saznanja.
Moralni zakon u čovjeku je osnova na kojoj su nastajali svi drugi moralni zakoni. Misaoni um je slijedio osjećaje, a njihovo zajedništvo je stvorilo civilizaciju. Civilizacija u kojoj je nadvladao kognitivni um, je stvorila obaveze koje mi ispunjavamo, često zaboravljajući osjećaje. Moralni zakon u svakome od nas nije samo misao ili samo osjećaj nego metafizika iz koje izrasta univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. To je onaj još nepronađeni i nedovoljno objašnjeni izvor spoznaje u nama koji prihvaća društvene imperative, pretvara ih u životna pravila koja pamtimo. Trebali bi naučiti djelovati po maksimi, čini samo ono što želiš da ti stvarno postane obaveza i zakon. Tada bi preuzeli odgovornost za svoje čine, ali i za djelovanje društva u kojem čovjek postaje razlogom, a ne sredstvom djelovanja.
U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnoj strukturi kao uzroku našeg postojanja iako su osjećaji uvijek prisutni pri razvoju antropologije, znanosti o ljudskom ponašanju u svakodnevici. Na samom početku stoljeća Freud je, svojom psihoanalizom pokušao razbiti monopol čistog razuma. Samu pretpostavku da razum nije gospodar ljudskim djelima, nego da je manipuliran ljudskom potsvješću su mnogi odmah odbacili. To potisnuto podsvjesno u čovjeku je ostalo prisutno samo u području psihoterapije.
Moralni zakon u čovjeku je osnova na kojoj su nastajali svi drugi moralni zakoni. Misaoni um je slijedio osjećaje, a njihovo zajedništvo je stvorilo civilizaciju. Civilizacija u kojoj je nadvladao kognitivni um, je stvorila obaveze koje mi ispunjavamo, često zaboravljajući osjećaje. Moralni zakon u svakome od nas nije samo misao ili samo osjećaj nego metafizika iz koje izrasta univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. To je onaj još nepronađeni i nedovoljno objašnjeni izvor spoznaje u nama koji prihvaća društvene imperative, pretvara ih u životna pravila koja pamtimo. Trebali bi naučiti djelovati po maksimi, čini samo ono što želiš da ti stvarno postane obaveza i zakon. Tada bi preuzeli odgovornost za svoje čine, ali i za djelovanje društva u kojem čovjek postaje razlogom, a ne sredstvom djelovanja.
U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnoj strukturi kao uzroku našeg postojanja iako su osjećaji uvijek prisutni pri razvoju antropologije, znanosti o ljudskom ponašanju u svakodnevici. Na samom početku stoljeća Freud je, svojom psihoanalizom pokušao razbiti monopol čistog razuma. Samu pretpostavku da razum nije gospodar ljudskim djelima, nego da je manipuliran ljudskom potsvješću su mnogi odmah odbacili. To potisnuto podsvjesno u čovjeku je ostalo prisutno samo u području psihoterapije.
U psihoterapiji je postavljena razlika između svjesnoga "Ja" i podsvjesnog "Ono" u čovjeku, dvije ljudske osobnosti koje je trebalo ciljanim tretmanom dovesti u ravnotežu. "Ono" je često nedodirljivo i neprihvaćeno u svakodnevnom životu. Neprihvativši "Ono" u sebi čovjek nije razmišljao, a još manje svjesno spoznavao univerzum misaono- osjetilno osjećajnog u sebi, svoju cjelovitosi iz koje onda proizlazi mudrost, njegovo filozofsko "Ja".
To je bilo vrijeme kada je "ostatak svijeta" tvrdio da "Ono", podsvjesno u čovjeku nemože biti nosiocem animalnog poriva koji ga vodi u destruktivno djelovanje. Čovjek tako za mnoge znanstvenike ostaje samo misaono biće koje, koristeći svoj misaoni um, čini greške, bježi od odgovornosti i skriva se iza svojih iracionalnih samopotvrda. Prihvaćena je tvrdnja da su sve misli, osjećaji i djelovanja čista racionalnost pod utjecajem čovjekove svjesne volje.
Krajem prošlog stoljeća se počeo tražiti ključ za pronalaženje postojanja emocionalnog uma, da bi se pronašli putevi umrežavanja i dokazalo postojanje univerzuma misono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku.
Krajem prošlog stoljeća se počeo tražiti ključ za pronalaženje postojanja emocionalnog uma, da bi se pronašli putevi umrežavanja i dokazalo postojanje univerzuma misono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku.
Ako se osnova djelovanja ljudskog uma sastoji u pronalaženju osobnih simbola, kojima sam sebi obilježava apstraktnost misli i osjećaja, onda se u univerzumu uma događa puno više od jednostavnog razmišljanja.
Ako to nigdje drugdje nismo osjetili onda to osjećamo u umjetnosti. Umjetnička djela su osobni i kolektivni izraz emotivnog doživljaja. Doživljaj nije sama spoznaja postojanja umjetničkog djela nego nastaje transformacijom umjetnikovog izraza u osobne simbole koji tada postaju medij sporazumjevanja s umjetnikom. Svaki oblik umjetnosti, izraz kreativnosti u plesu, poeziji ili slikarstvu predstavlja artikulirane simbole, što znači transformiranje osobnih ili kolektivnih doživljaja u medij simboličnih oblika spoznaje. Promatrajući i doživljvajući bilo koji oblik umjetnosti mi prelazimo granice jezične simbolike i ulazimo u svijet gdje simboli prestaju biti riječi. Oni postaju naše misaone slike. Misaone slike, iako smo ih stvorili i pohranili u sjećanje, često ne možemo opisati. One ostaju u našem umu, a naše misli onda više nisu ograničene jezikom, nego se proširuju u svijet našeg emocionalnog doživljaja. Osjetilno- osjećajno u nama, naš emocionalni um nas obogaćuje osobnim izrazom. Stvarajući, slijedeći i doživljavajući ideokinetičke, misaone slike pomičemo granice jezika kojim se služimo stvarajući metafore za ono do tog trena neopisivo. Tada naš um prestaje biti samo instrument međusobne izmjene podataka i sredstvo izražavanja osobnih želja ili odbijanja, on postaje naše stanje, postaje ono veliko "Ja" u nama.
U poeziji se susrećemo s jezikom metafore koji više nije samo sredstvo, nego razlog pravog doživljaja. U materinjem jeziku postoji mnoštvo metaforičnih riječi koje kao slike bude pravi doživljaj u nama. Intelektualiziranjem jezika blijede slike iz kojeg je nastao i on gubi svoju osjetilnu i emocionalnu notu. Svatko bi trebao, sebi i tijelu za ljubav, stvoriti svoje metafore nastale iz iskustva jezika s kojim je odrastao, da bi znao svoj osjećaj sebi samome protumačiti, a onda ga stvarno i doživjeti, usmjeriti i oblikovati u osjećaj koji će pamtiti. Svjesno spoznatu i sebi definiranu emociju je onda lakše objasniti svakodnevim jezikom. To je prvi stupanj u pronalaženju i aktualiziranju kreativnih mogućnosti u sebi.
Umjetnost, a time i kreativnost uopće, kao da je zatvorena u Ghetto ljepote, pa nam se ponekad čini da je ona nepristupačna svakodnevnom životu. Trebalo bi je osloboditi iz okova neznanja i vratiti u svakodnevni život iz kojeg se i razvila.
Danas je općenito poznatao da nema više razlike između živuće materije, duše i onog duševnog u čovjeku. Sve je samo kontiunirani tijek našeg postojanja, izdiferenciran različitim stupnjevima svjesti i spoznaje, uvjetovan neprestanim titrajima bioenergije. Upravo na prijelazima između tih stupnjeva, između materijalnog i nematerijalnog, biljnog i životinjskog, te njihovih viših i nižih stanja, a onda konačno i na evolucionoj prekretnici između životinje i čovjeka, dolazi do sve intenzivnijeg razvoja sposobnosti samoosjećanja i suosjećanja te nastajanja svojstva osjećajnosti.
Osjećajnost je najviši stupanj, najkvalitetniji oblik ljudskog djelovanja. Kod same spoznaje osjećaja, osjećajnost je kakvoća svjesne pažnje, usmjerene prema osjećaju koji u tijelu nastaje. Spoznaja osjećaja nastaje fizikalnim i kemijskim procesima u živućoj materiji našeg tijela. Samoostvoreni ritam, napetost, dinamika, doživljeni impulsi i podražaji razvijaju sve intenzivnije stanje osjetilnosti, spoznaje koju stičemo podražajima na vanjska osjetila, oči, uši, nos,usta, koža i naše šesto osjetilo, čulo dubokog senzibiliteta.
U poeziji se susrećemo s jezikom metafore koji više nije samo sredstvo, nego razlog pravog doživljaja. U materinjem jeziku postoji mnoštvo metaforičnih riječi koje kao slike bude pravi doživljaj u nama. Intelektualiziranjem jezika blijede slike iz kojeg je nastao i on gubi svoju osjetilnu i emocionalnu notu. Svatko bi trebao, sebi i tijelu za ljubav, stvoriti svoje metafore nastale iz iskustva jezika s kojim je odrastao, da bi znao svoj osjećaj sebi samome protumačiti, a onda ga stvarno i doživjeti, usmjeriti i oblikovati u osjećaj koji će pamtiti. Svjesno spoznatu i sebi definiranu emociju je onda lakše objasniti svakodnevim jezikom. To je prvi stupanj u pronalaženju i aktualiziranju kreativnih mogućnosti u sebi.
Umjetnost, a time i kreativnost uopće, kao da je zatvorena u Ghetto ljepote, pa nam se ponekad čini da je ona nepristupačna svakodnevnom životu. Trebalo bi je osloboditi iz okova neznanja i vratiti u svakodnevni život iz kojeg se i razvila.
Danas je općenito poznatao da nema više razlike između živuće materije, duše i onog duševnog u čovjeku. Sve je samo kontiunirani tijek našeg postojanja, izdiferenciran različitim stupnjevima svjesti i spoznaje, uvjetovan neprestanim titrajima bioenergije. Upravo na prijelazima između tih stupnjeva, između materijalnog i nematerijalnog, biljnog i životinjskog, te njihovih viših i nižih stanja, a onda konačno i na evolucionoj prekretnici između životinje i čovjeka, dolazi do sve intenzivnijeg razvoja sposobnosti samoosjećanja i suosjećanja te nastajanja svojstva osjećajnosti.
Osjećajnost je najviši stupanj, najkvalitetniji oblik ljudskog djelovanja. Kod same spoznaje osjećaja, osjećajnost je kakvoća svjesne pažnje, usmjerene prema osjećaju koji u tijelu nastaje. Spoznaja osjećaja nastaje fizikalnim i kemijskim procesima u živućoj materiji našeg tijela. Samoostvoreni ritam, napetost, dinamika, doživljeni impulsi i podražaji razvijaju sve intenzivnije stanje osjetilnosti, spoznaje koju stičemo podražajima na vanjska osjetila, oči, uši, nos,usta, koža i naše šesto osjetilo, čulo dubokog senzibiliteta.
Misao je, kao osnovna snaga spoznaje osjećaja, najsubjektivniji osjećaj i najdiferenciraniji oblik samopoimanja i tako sve što se događa u organizmu postaje spoznato od onog našeg filozofskog "Ja". Osjetilnost i iz nje nastala refleksija najintimnijih osjećaja, stvaraju simboliku našeg emocionalnog uma koja, pri pravilnom interpretiranju, širi vidike i podiže kakvoću življenja. Na taj način, pored prostor- vremenske i kognitivne, spoznajemo još jednu dimenziju svog postojanja, dimenziju samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.
Pokret je, samo, jedan od izraza našeg emocionalnog uma. Pokret lica odaje našu tugu, strah, mržnju i ljubav. Pokret tijela odaje naše bolove, našu snagu, umor, spremnost ili nespremnost pri nekoj akciji.
Rehabilitiranje emocionalnog uma je prolazilo različite faze i ostavljalo iza sebe teorije o svom razvoju.
Teorijom o ljudskim potrebama, dotičući se asketskog i konačno neljudskog morala komunizma, te manipulacije ljudskih potreba u kapitalizmu postaje nam jasno da one postaju samo konkurentski dijelovi općih interesa. Emocinalni um, osjeća promjene kojima težimo i reagira svrsishodno, kao pokazatelj unutarnjeg nezadovoljstva. Tijelo, pod utjecajem onog nesvjesnog u nama, otkazuje poslušnost. Glavobolja, pretjerani ili premali rad štitne žljezde, bolovi u leđima, ramenima, kukovima, pritisak u prsima, strah od zakazivanja srca postaju svakodnevne pojave u životu punom obaveza ali i potreba kojima težimo. Naša unutarnja dinamična ravnoteža je poremećena, emocionalnost ne funkcionira, senzitivnost odkazuje poslušnost. Gubimo koncentraciju, pažnja na bitno otkazuje poslušnost, egzistencijalni strahovi nam narušavaju san. Emocionalni um čeka na svoju rehabilitaciju samo ga treba znati aktivirati.
Misao i pokret, kao njen najkompliciraniji dio, postaju osnovom teorije o osjetilnost- osjećajnosti. Naučiti osjećati je koordinirani proces osjećaja i njegovog emocionalnog izraza. Taj proces učenja traje cijeli život. Sazrijevanjem postajemo sve izdiferenciraniji u opisu osjećaja, ali bez svjesnog misaonog učešća ostajemo još uvijek prikraćeni u njihovom pravom izrazu. Živeći i doživljavajući naša fenomenološka strana osjećaja se širi, ali za prave definicije istih nam često nedostaju riječi. Zbog toga ih ne pamtimo niti svjesno označujemo. Takvi osjećaji ostaju pohranjeni u emocionalnom dijelu pamćenja, sortirani bez pravog imena i postaju naša podsvjest, arhetipovi nekih prošlih stanja. Naš emocionalni um ih tada, bez našeg svjesnog sudjelovanja, koristi kao signal, alarm za duševno nezadovoljstvo. Tako nedifinarani osjećaji postaju emocionalni izraz u obliku mišićne napetosti, lupanja srca, znojenja, nekoordiniranih pokreta, vrtoglavice, a često i bolova.
Novija istraživanja mozga dokazuju da u njemu nema podjeljenosti na starije i novije djelove, nego umreženi rade stalno zajedno. Druga važna činjenica je da mozak i tijelo jednako tako fukcioniraju pri stvaranju cijele ljudske osobnosti.
Pokret je, samo, jedan od izraza našeg emocionalnog uma. Pokret lica odaje našu tugu, strah, mržnju i ljubav. Pokret tijela odaje naše bolove, našu snagu, umor, spremnost ili nespremnost pri nekoj akciji.
Rehabilitiranje emocionalnog uma je prolazilo različite faze i ostavljalo iza sebe teorije o svom razvoju.
Teorijom o ljudskim potrebama, dotičući se asketskog i konačno neljudskog morala komunizma, te manipulacije ljudskih potreba u kapitalizmu postaje nam jasno da one postaju samo konkurentski dijelovi općih interesa. Emocinalni um, osjeća promjene kojima težimo i reagira svrsishodno, kao pokazatelj unutarnjeg nezadovoljstva. Tijelo, pod utjecajem onog nesvjesnog u nama, otkazuje poslušnost. Glavobolja, pretjerani ili premali rad štitne žljezde, bolovi u leđima, ramenima, kukovima, pritisak u prsima, strah od zakazivanja srca postaju svakodnevne pojave u životu punom obaveza ali i potreba kojima težimo. Naša unutarnja dinamična ravnoteža je poremećena, emocionalnost ne funkcionira, senzitivnost odkazuje poslušnost. Gubimo koncentraciju, pažnja na bitno otkazuje poslušnost, egzistencijalni strahovi nam narušavaju san. Emocionalni um čeka na svoju rehabilitaciju samo ga treba znati aktivirati.
Misao i pokret, kao njen najkompliciraniji dio, postaju osnovom teorije o osjetilnost- osjećajnosti. Naučiti osjećati je koordinirani proces osjećaja i njegovog emocionalnog izraza. Taj proces učenja traje cijeli život. Sazrijevanjem postajemo sve izdiferenciraniji u opisu osjećaja, ali bez svjesnog misaonog učešća ostajemo još uvijek prikraćeni u njihovom pravom izrazu. Živeći i doživljavajući naša fenomenološka strana osjećaja se širi, ali za prave definicije istih nam često nedostaju riječi. Zbog toga ih ne pamtimo niti svjesno označujemo. Takvi osjećaji ostaju pohranjeni u emocionalnom dijelu pamćenja, sortirani bez pravog imena i postaju naša podsvjest, arhetipovi nekih prošlih stanja. Naš emocionalni um ih tada, bez našeg svjesnog sudjelovanja, koristi kao signal, alarm za duševno nezadovoljstvo. Tako nedifinarani osjećaji postaju emocionalni izraz u obliku mišićne napetosti, lupanja srca, znojenja, nekoordiniranih pokreta, vrtoglavice, a često i bolova.
Novija istraživanja mozga dokazuju da u njemu nema podjeljenosti na starije i novije djelove, nego umreženi rade stalno zajedno. Druga važna činjenica je da mozak i tijelo jednako tako fukcioniraju pri stvaranju cijele ljudske osobnosti.
Danas govorimo o Deskartes-ovoj zabludi, pa umjesto "Mislim, dakle postojim" se služimo prihvatljivijom sentencom "Osjećam, znači postojim", što ukazuje na nedjeljivost emocionalnog i kognitivnog uma. Naši sekundarni, viši osjećaji, su ovisni o intelektualnim informacijama, a misli i racionalne odluke o našim osjećajima.
Ako uzmemo naše misli, naše najljepše osjećaje, naša zadovoljstva i nezadovoljstva kao mjerilo onda je upravo to doživljaj tijela i sebe samoga. Emocionalni um je bliže svjesnoj spoznaji tijela, pa se tako njime tijelo bolje i sigurnije izražava.
Svjesno spoznati osjećaji su jedinica za mjerenje kreativnosti. Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocionalne ispade i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer sukobljeni s nemogućnostima u stvaranju umjetne emocionalnosti u computeru, znanstvenici priznaju emocije kao kreativnu snagu znanosti. Pored svega onog logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana i mnogih drugih, stvorili oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio muziku i svirao,s puno ljubavi,neki instrument. Možda su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj i Planckovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.
Emocija, kao mjerna jedinica kreativnosti, postaje čuvarica reda u nama, spriječava nastajanje kaosa u glavi, onemogućava nastajnje entropije. Tako gledano, emocija postaje korijen kreativnosti, a time i element znanosti. Logično mišljenje, da bi bilo kreativno, mora postati osvjedočeni osjećaj.
Kada bih uspjela u našem jeziku pronaći riječ koja misao i osjećaj više ne djeli, onda bi sve bilo puno lakše objasniti. Bilo bi puno lakše i živjeti, jer zbog nedostatka riječi mi se često u životu za nešto odlučujemo što je protiv onoga što osjećemo i što neznamo i nemožemo izraziti jezikom. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", put u nezadovoljstvo, u životarenje, a ne u život.
Na početku prošlog stoljeća je Freud to stanje nazvao deficitom sreće, ubrojao ga u dijagnoze njegovih pacijenata i smatrao patologijom razvoja kulture. Braneći čovjeka, on je smatrao da u razvoju kulture ima premalo čimbenika koji stvarno pokrivaju osnovne ljudske potrebe. Prošlo stoljeće je zakazalo u obrani čovjeka od tog deficita sreće, jer nije uspjelo ostvariti integraciju kulturne i biološke evolucije. Čovjek kao da je živio na dva različita perona, kao da je sjedio u dva različita vlaka koji su vozili, doduše u istom smjeru, ali na različitim tračnicama.
Naše, novo vrijeme, otvoreni novi milenijum, traži reviziju takvog jednodimenzionalnog shvaćanja. Kognitivni, instrumentalni um, odvojen od tjelesnosti i osjećajnosti gubi na vrijednosti, a naš emocionalni um traži kritičku reviziju. Izgleda mi kao da smo, odgojem i obrazovanjem narkotizirali osjećaje i dozvolili čistom razumu da vlada, pa tako postali instrumenti tuđih čežnji. Trebalo bi stvarno prostudirati anatomiju ljudske destruktivnosti i tražiti njene uzroke, osjećaje koji su potisnuti u ono nesvjesno u nama i doveli nas do stanja u kojem postajemo sami za sebe destruktivni.
Ako uzmemo naše misli, naše najljepše osjećaje, naša zadovoljstva i nezadovoljstva kao mjerilo onda je upravo to doživljaj tijela i sebe samoga. Emocionalni um je bliže svjesnoj spoznaji tijela, pa se tako njime tijelo bolje i sigurnije izražava.
Svjesno spoznati osjećaji su jedinica za mjerenje kreativnosti. Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocionalne ispade i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer sukobljeni s nemogućnostima u stvaranju umjetne emocionalnosti u computeru, znanstvenici priznaju emocije kao kreativnu snagu znanosti. Pored svega onog logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana i mnogih drugih, stvorili oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio muziku i svirao,s puno ljubavi,neki instrument. Možda su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj i Planckovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.
Emocija, kao mjerna jedinica kreativnosti, postaje čuvarica reda u nama, spriječava nastajanje kaosa u glavi, onemogućava nastajnje entropije. Tako gledano, emocija postaje korijen kreativnosti, a time i element znanosti. Logično mišljenje, da bi bilo kreativno, mora postati osvjedočeni osjećaj.
Kada bih uspjela u našem jeziku pronaći riječ koja misao i osjećaj više ne djeli, onda bi sve bilo puno lakše objasniti. Bilo bi puno lakše i živjeti, jer zbog nedostatka riječi mi se često u životu za nešto odlučujemo što je protiv onoga što osjećemo i što neznamo i nemožemo izraziti jezikom. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", put u nezadovoljstvo, u životarenje, a ne u život.
Na početku prošlog stoljeća je Freud to stanje nazvao deficitom sreće, ubrojao ga u dijagnoze njegovih pacijenata i smatrao patologijom razvoja kulture. Braneći čovjeka, on je smatrao da u razvoju kulture ima premalo čimbenika koji stvarno pokrivaju osnovne ljudske potrebe. Prošlo stoljeće je zakazalo u obrani čovjeka od tog deficita sreće, jer nije uspjelo ostvariti integraciju kulturne i biološke evolucije. Čovjek kao da je živio na dva različita perona, kao da je sjedio u dva različita vlaka koji su vozili, doduše u istom smjeru, ali na različitim tračnicama.
Naše, novo vrijeme, otvoreni novi milenijum, traži reviziju takvog jednodimenzionalnog shvaćanja. Kognitivni, instrumentalni um, odvojen od tjelesnosti i osjećajnosti gubi na vrijednosti, a naš emocionalni um traži kritičku reviziju. Izgleda mi kao da smo, odgojem i obrazovanjem narkotizirali osjećaje i dozvolili čistom razumu da vlada, pa tako postali instrumenti tuđih čežnji. Trebalo bi stvarno prostudirati anatomiju ljudske destruktivnosti i tražiti njene uzroke, osjećaje koji su potisnuti u ono nesvjesno u nama i doveli nas do stanja u kojem postajemo sami za sebe destruktivni.
Ideja "Emocionalne inteligencije"[1] kao da nije ostavila traga na nama.
Osjećaj je tajni izvor kreativnosti našeg uma. Potisnuti, prigušeni osjećaj postaje s vremenom destruktivna snaga naših raspoloženja i naših stanja. Ako uspijemo rehabilitirati osakaćene osjećaje u nama, uspjet ćemo zavladati tijelom i emocijama i stvoriti preduvjete kreativnog djelovanja u svakodnevici. Svatko bi trebao stvoriti osobni vokabular za osjećaje koje prepozna u sebi, napisati riječnik kojim će sam sebi protumačiti povezanost svojih misli, osjećaja i reakcija na njih.
Vratiti se na početak, ne znači povratak prirodi, kao što su to pokušali hipici davnih šesdesetih godina, nego znači budućnost tijela, slobodan razvoj ljudskosti i osnovno demokratsko pravo na putu do osobnosti. Osjećaj tako postaje osobni izvor spoznaje i ravnopravan partner u našim odlukama. Mi bi trebali osnovati elitni kružok u kojem ćemo braniti i usmjeravati osjećaj, dokazati ga kao kreativan potencijal u ostvarenju slobode tijela i tjelesnosti. Tako prelazak u novi milenijum postaje revolucionaran za ljudsku spoznaju kao što je bio i prelazak u 20-o stoljeće. Kada uspijemo u sebi ujediniti dimenzije kognitivnosti, osjetilnosti i osjećajnosti prelazimo u višu sferu postojanja. To je sfera u kojoj nema apsolutnog prostor- vremana niti čistog razuma, to je sfera našeg mnogodimenzionalnog, našeg potpunog postojanja.
Osjećaj je tajni izvor kreativnosti našeg uma. Potisnuti, prigušeni osjećaj postaje s vremenom destruktivna snaga naših raspoloženja i naših stanja. Ako uspijemo rehabilitirati osakaćene osjećaje u nama, uspjet ćemo zavladati tijelom i emocijama i stvoriti preduvjete kreativnog djelovanja u svakodnevici. Svatko bi trebao stvoriti osobni vokabular za osjećaje koje prepozna u sebi, napisati riječnik kojim će sam sebi protumačiti povezanost svojih misli, osjećaja i reakcija na njih.
Vratiti se na početak, ne znači povratak prirodi, kao što su to pokušali hipici davnih šesdesetih godina, nego znači budućnost tijela, slobodan razvoj ljudskosti i osnovno demokratsko pravo na putu do osobnosti. Osjećaj tako postaje osobni izvor spoznaje i ravnopravan partner u našim odlukama. Mi bi trebali osnovati elitni kružok u kojem ćemo braniti i usmjeravati osjećaj, dokazati ga kao kreativan potencijal u ostvarenju slobode tijela i tjelesnosti. Tako prelazak u novi milenijum postaje revolucionaran za ljudsku spoznaju kao što je bio i prelazak u 20-o stoljeće. Kada uspijemo u sebi ujediniti dimenzije kognitivnosti, osjetilnosti i osjećajnosti prelazimo u višu sferu postojanja. To je sfera u kojoj nema apsolutnog prostor- vremana niti čistog razuma, to je sfera našeg mnogodimenzionalnog, našeg potpunog postojanja.
Moj koncept "Manu propria kineziterapija" se bazira upravo na gore nabrojanim činjenicama. Osnova koncepta je manu propria pokret. To nije onaj pokret koji definiramo kao promjenu mjesta nekog tijela u prostoru. Manu propria pokretom ja pozivam čovjeka da uzme sudbinu svoga tijela u svoje ruke. Dianoetika, umijeće razmišljanja mi je pomoglo da sebi samoj dokažem da je misao osnova svih mojih djelovanja. Misleći ja sam osjetila da je bol nezvana gošća na slavlju mojih osjetila, da se širi tijelom iako ne moje tijelo ne posjeduje određeno osjetilo za njenu spoznaju.
Metode koje razvijam unutar konzepta nazivam četverodimenzionalnim i obilježavam brojem i slovom 4- D. Osmišljavajući te metode pokušavam u ljudsku svijest usaditi osjećaj za dimenziju prostor- vrijeme, dimenziju koju čovjek stvara svojim postojanjem u svijetu.
4- D samopomanje je metoda koja nam otvara vrata čudesnog svijeta naše samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. Spoznavši snagu svog osjetilno- osjećajnog uma mi smo u stanju otkrivati slijepe točke naše svijesti i naše spoznaje o tijelu i pokretu, prepoznavati i razlikovati vrste boli te spoznavajući narušenost geometrije tijela i pokreta otkrit uzrok njenog nastajanja i razlikovati ga od pokreta pri kojem ju osjećamo.
4- D samopomanje je metoda koja nam otvara vrata čudesnog svijeta naše samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. Spoznavši snagu svog osjetilno- osjećajnog uma mi smo u stanju otkrivati slijepe točke naše svijesti i naše spoznaje o tijelu i pokretu, prepoznavati i razlikovati vrste boli te spoznavajući narušenost geometrije tijela i pokreta otkrit uzrok njenog nastajanja i razlikovati ga od pokreta pri kojem ju osjećamo.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com
[1] Daniel Golemann i njegova knjiga "Emocionalna inteligencija"
[1] Daniel Golemann i njegova knjiga "Emocionalna inteligencija"
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen