Dianoetika i zrcaljenje zrcalnih ćelija

“…zrcalni neuroni će napraviti za psihologiju, što je DNA napravila za biologiju:
pružit će zajednički okvir, i pomoći će u objašnjavanju čitavog niza umnih
sposobnosti, koje su do sada ostale tajanstvene i nedostupne pokusima. Oni su
veliki korak naprijed u evoluciji mozga primata.” V.S. Ramachandran

Starogrčki filozof Demokrit je smatrao da iza čovjekove spoznate "stvarnosti", iza onoga što možemo vidjeti, čuti, omirisati ili opipati, iza onoga čije nam postojanje tako jasno i neporecivo svjedoče naša vanjska osjetila, postoji još jedna istinska stvarnost. U onom vremenu o tom "stvarnom svijetu" nije bilo nikakvih svjedočanstva izvan Demokritova uma koji je naslućivao da se u našem mozgu događa puno više od samog preslikavanja svijeta u kojem živimo. On je već onda smatrao da vanjska osjetila omogućavaju samo mračnu spoznaju, kako je on nazvao osjetilnost, a istinska spoznaja, osjećajnost nastaje tek razmišljanjem o osjetilnom.
Tisućljeća kasnije je neurofiziolog Antonio Damasio u svojoj knjizi "U potrazi za Spinozom" potvrdio istinitost tog razmišljanja, objašnjavajući razliku između osjeta i osjećaja. Damasio naziva misao materijalizirani osjećaj.

Dianoetika, umjeće razmišljanja je sposobnost kojom osjećaje možemo oblikovati u ideokinetičke, misaone slike, nazvati ih imenom, i pohranjivati u zrcalnoj galeriji našeg pamćenja. Misaonim mimohodom svaki zapamćeni osjećaj će nam se smješiti iz jednog ogledala i prisjećati nas na trenutak u kojem smo ga spoznali.
"Odraz je strujanje likova, slika, idola s objektivnih predmeta u osjetila. Riječ kojom označavamo predmet ili neki čin je njihova sjena." tvrdio je Demokrit i tako prvi govorio o teoriji odraza, zrcalnoj teoriji.
Demokritova predodžba o zrcalnoj teoriji stvarnosti je danas dokazana neuroznanstvena činjenica. Priroda našim sluhom sluša, njuhom miriše, očima, u nama samima, gleda samu sebe. Mi nebi bili u stanju osjetiti vanjski podražaj, doživjeti ugođaj da se u našim zrcalnim neuronima oni ne odražavaju kao naše misaone slike i ne potiču naše misli na stvaranje simbola o njima koje posredstvom središt za govor pretvaramo u izgovorene riječi.
U mozgu su pronađeni neuroni u kojima se doista zrcali stvarnost. Dok mi gledamo, slušamo, mirišemo ili osjećamo kožom u središtu za vid u mozgu nastaju odrazi tog viđenog čuvenog, mirisanog. Kao u svijetu zrcala to viđeno, čuveno i misano se ogledava i u središtu za govor. Posrednik tog zrcaljenja je naša misao koja, u mozak pristigle, osjete pretvara u istinsku, racionalnu i smišljenu spoznaju.

Zrcaljenje je proces s kojim se susrećemo svakodnevno u životu. Već ujutro, kada upalimo svijetlo u kupaoni mi se ugledamo u ogledalu, pri danjem svijetlu se naš lik ogledava u izlozima radnji pored kojih prolazimo. Kada stojimo na obali jezera mi primjećujemo zrcaljenje prirode na njegovoj površini, vidimo svoj lik u sunčanim naočalama osobe s kojom razgovaramo, u stanju smo prepoznati lik drugoga ozrcaljenog u ogledalu. Uzrok tom fenomenu je refleksija svjetlosti od nas, drugih osoba, prirode i predmeta u staklo ili vodu. Zrcaljenje u našim glavama se događa refleksijom naših misli, dakle naša misao izaziva titranje neurona u mozgu i postaje naše unutarnje svijetlo.
Kada pišem o središtu za govor, tada mislim na titranje neurona u njemu koje, izazvano našom misli, odaje svoju djelotvornost i u vremenu kada mi šutimo. U tom središtu se zrcali viđeno, slušano i mirisano u obliku imena, a izgovorena riječ o osjetima postaje sjenom predmeta, zvuka ili mirisa, subjektivni odraz objektivne stvarnosti. Bez naše misli o događanjima i događajima oko nas oni za nas nebi niti postojali. Ta misao je ponekad za nas i nespoznatljiva.
Svakodnevica nam to dokazuje. Dogodi se prije nego smo toga postali svjesni, da mi odgovaramo na osmjeh osmjehom, zijevnemo kada netko drugi zijevne ili spontano otvaramo usta dok žličicom hranimo maleno dijete. Prema tome u našem mozgu se događa puno više od same svjesti o situaciji u kojoj smo se našli, u njemu dolazi uistinu do zrcaljenja tih situacija i naš mozak nas titrajima svojih neurona, potiče da činimo upravo ono što je netko drugi pored nas učinio. U našoj glavi se javljaju isti titraji kao i u glavi onih s kojima razgovaramo ili koje promatramo. To svojstvo našega mozga često nesvjesno koristimo u svakodnevnom životu imitirajući pokrete ljudi koji nam se dopadaju, oponašajući njihove geste, prihvaćajući njihovo držanje tijela.
Često, nesvjesno, projiciramo u sebe i neke štetne ili bar nekorisne spoznaje. Misaona slika koju smo nesvjesno arhivirali u svojim unutarnjim zrcalima nam često odmaže pri svakodnevnim pokretima.
Kada sam bila mala djevojčica u našoj dnevnoj sobi je bilo veliko kristalno ogledalo uokvireno ramom od crnog izrezbarenog drva. Stojeći pred njim ja sam tada pokušavala zamisliti što je Alica otkrila iza zrcala, otkriti u kakav je svijet ušla?

Igrajući se Alice ja sam srela zanovijet i zaprepastila se da biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo. Mislila sam bezglasno u sebi i sve su zamišljene biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, pomislile u zboru.
Dole u vrtu ispred kuće svi kukci imaju imena, ali se ne odazivaju kad ih zovem, pomislih prisjećajući se priče, a moj zrcalni komarac se pita "što im vrijede imena, ako se na njih ne odazivaju".
Začuh doista glas komarca i vidjeh ga svojim unutarnjim očima. Tada sam u svom svijetu iza zrcala nesvjesno vodila dijalog sa prirodom, prozivala ptice, životinje, razgovarala s lutkama i uistinu dobijala odgovore.
Napustivši djetinjstvo i svijet igre sam prestala voditi unutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za govor, mi tada svojim unutarnjim ušima čujemo kako trava raste, kako pupaju ruže i ponekad uistinu osluškujemo tišinu.
Sada se iz izvedenih pokusa zna da se predmeti odazivaju na naše pozive, pogotovo na imenovanje njihove uporabe. Promatrajuće akcije vidnog polja u kori velikog mozga i reakcije na to djelovanje u govornom polju, znanstvenici su zaključili da svi viđeni predmeti, radnje, biljke i životinje komuniciraju s nama, davajući nam bezglasni ali za naš um čujni odgovor u samom mozgu.
Čitajući novo spoznate istine o djelovanju našega mozga, one mi potvrđuju moje djetinje istine i danas, razmišljajući o postojanju zrcalnih neurona u mome mozgu, meni postaje jasno nastajanje misaonih slika u mojoj svijesti. Dok promatram u proljeće kako se drvo ispred mog prozora zeleni, jasno mi je da se njegova slika zrcali u mome mozgu, a u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni titraju superstrune i stvaraju simfoniju o buđenju prirode, moj um čuje moju misao o njemu. Kada mislim na mog crnobjelog mačka onda se on uistinu javlja u mom umu, odgovara svojom slikom na moj misaoni poziv.
Zrcalne ćelije mi odaju i osjećaje drugih i omogućuju mi suosjećanje s njima, ali isto tako odaju drugima moje osjećaje. Jedan srdačan osmjeh govori više od tisuću riječi, prolivena suza na tuđem obrazu izaziva osjećaj tuge u meni samoj.

Misaonim opetovanjem doživljaja susreta s dragim prijateljem, uključuju se uvijek i nova zrelija iskustva i razmišljanja, pa tako moja samoosjećajnost izrasta u samorazumjevanje i dodatno dobiva kontekstualnost. Ja iznenada u sebi osjetim drugačije titraje i izgovaram ono što osjećam:
"Razumijem te iz svog vlastitog iskustva, gledajući i slušajući tebe, vidim i doživljavam samoga sebe kao da sam ti."
Da bi uistinu spoznali postojanje zrcalnih neurona u našem mozgu, pođimo u teatar i promatrajmo glumca. Glumac je prvi stupanj u aktiviranju zrcalnih neurona, on ih pobuđuje podatcima iz teksta i ostvaruje maštom, stvara u sebi lik koji glumi i zahvaljujući zrcalnim neuronima on uistinu u tom djeliću vremena i postaje taj lik. Pročitano se zrcali u njegovoj duši pa on izvodi i, u tekstu opisane pokrete u vidljivu sliku. Dokazivanje postojanja zrcalnih neurona je jednostavno objašnjeno primjerom sa probe scene branja breskve na pozornici:
"Podignut ću ruku i upitati sebe samoga: Kad bih ja stajao ovako a iznad mene visjela breskva, kako bih trebao postupiti i što učiniti da je uberem? Treba povjerovati u tu zamisao, vidjeti breskvino drvo puno plodova, poželjeti breskvu, pružiti ruku prema njoj i vi će te ubrati breskvu, mrtva poza će se preobraziti u živu, istinsku radnju. Osjetite samo istinu u toj radnji i odmah će vam sama priroda doći u pomoć. Samo priroda zna potpuno upravljati našim mišićima, pravilno ih naprezati i opuštati." pisao je za glumce Stanislavski u svojim knjigama "Rad glumca na sebi"
Kao što sam kao djevojčica ulazila u svijet zrcala i postajala Alica, ja danas sjedeći u gledalištu teatra doživljavam lik, glumeći u sebi glumca. U tom komunikacijskom lancu od autora preko glumca do mene, glumac predstavlja zamišljenu sliku djelovanja sustava mojih zrcalnih neurona. On postaje kristalna prizma u kojoj se prelama svijetlo pišćeve ideje i postaje za mene vidljivi spektar. Moji zrcalni neuroni su zapravo glumac u meni. Preko tog, svog, glumca ja vidim, čujem i razumijem autorovu misao.
Pokret je osnova svake umne djelatnosti, pokret, pa bio to samo pokret naših moždanih ćelija, treptaj naših očiju, titraji zraka u našim ušima ili misao o nečemu lijepom. Promatranje izaziva isto pokret u mojim moždanim ćelijama, pa promatrajući svijet oko sebe ja još uvijek učim, jer on sudjeluje i sudjelovat će vječno, u ponašanju svakog od nas. Pukim promatranjem tog svijeta, u našim glavama nastaju njegove slike i mi, naizgled ne čineći ništa, razvijamo i mišljenje o njemu.
No to još uvijek ne znači da ja razmišljući preslikavam elemente iz stvarnosti. U mojim se mislima ta stvarnost uistinu odražava u svoj svojoj dinamici i živi svoj ritam poput moga tijela ozrcaljenog u velikom kristalnom zrcalu. Mozak ne reproducira stvarnost, nego uvijek iznova stvara novu pokretnu sliku stvarnosti.
Vjerujte mi, zrcalni neuroni postoje u našim glavama, uđimo misaono u taj kristalni labirint i pokušajmo u njemu vidjeti, čuti i osjetiti sebe samoga.
Krenimo zajedno, kao što je to davno učinila Alica na putovanje vašom zemljom čudesa, uđimo u svijet iza vaših zrcala.
Sjetimo se ponovo prvog tanga. U vašim zrcalnim neuronima uistinu vidite salu u kojoj se jedan nasmješeni dječak pred vama naklonio i pozvao vas na ples, a i vi nekadašnji dječaci sigurno pamtite oči djevojčice koju ste izabrali za svoj prvi tango. I tadašnji osjećaj se sigurno zrcali u vama. Zatvorite oči, ona davna muzika se isto tako budi u vama i isti ritam vas nosi ponovo zamišljenim parketom. Dva koraka lijevo, jedan desno i vi ponovo treperite tadašnjim žarom. Osjećate pokret u sebi i naslućujete pokret partnera. Plesati može onaj koji je u sebi osjetio ritam, svoj ritam koji se onda lako sjedinjuje s tuđim. Oni koji to ne osjete spotiću se, gaze tuđe cipele, gube korak, neprestano broje u sebi i neosjećaju ni svoj ni tuđi ritam i pri tome tvrde da ne vole plesati.
Stareći mi smo prestali odlaziti na ples zbog susreta, upoznavanja i ljubavi, prestali smo plesom izražavati osjećaj jer mi danas obično plešemo tek toliko da bi plesali. Mnogi odlaze na tečajeve plesa da bi se pokretali ne osjećajući uistinu izvor tog pokreta u sebi. Ponekad, pri zajedničkim feštama, promatram prijatelje pri plesu. Korektno uvježbani koraci, na licima osmjesi bez odraza osjećaja u njima, pogledi koji ne traže uzbuđenje u tuđem pogledu.
Tango je ples u kojem oči, uši, nos i dlanovi neprestano stvaraju osjete u nama. Pokušajmo, kao nekada davno, te osjete ponovo pretvarati u osjećaj koji ćemo pamtit.
Tango bi trebali uvijek doživjeti kao tri minute ljubavi, tri minute koje nas vrate u vrijeme sazrijevanja, tri minute koje obnove vatru ljubavi u nama, vatru koja je s vremenom počela jenjavati. Pokret tada uistinu izvire iz dubine tijela i širi se kao plamen, uzburkava krv, osvježuje mozak, hrani ga novom svjesnom spoznajom istinskog postojanja. Tada korak nije važan, dva lijevo, jedan desno izviru iza trenutka i uistinu postaju trenutak u kojem trajemo. Umijeće pokreta se tada zrcali u našim neuronima, postaje dio nas prelazeći u lakoću našeg svakodnevnog pokreta.
Bilo koji oblik plesa je medij kojim osjete pretvaramo u osjećaje, a osjećaji tada našim pokretom postaju spoznatljivi i vidljivi. Vječni motiv na plakatima za najavu pretstavljanja Argentinskog Tanga, su žena i muškarac u pokretu koji ponekad znači tugu, nesreću, nezadovoljstvo, a ponekad ljubav, blizinu i zagrljaj.
Slike žene i muškarca u pokretu Flamenca samo nagovješćuju želju za blizinom bez zagrljaja koji to odaje. No i jedan i drugi ples su u isto vrijeme izraz osobnosti. Tango izražava sklad i lepršavost, a Flamenco postojanost i čvrstinu pokreta. Pokretom se žena i muškarac približavaju i udaljavaju i pričaju nam tužnu ili sretnu priču.
Pokušajmo probuđenim osjećajem pri zamišljenom plesanju Flamenca spoznati držanje tijela. Flamenco je ples koji izrasta iz čvrstine tijela i dozvoljava rukama ljepotu pokreta, a nogama čvrstinu koraka. Stabilizirana zdjelica i rameni pojas oslobađaju kralježnicu za okrete u njenoj spiralnoj dinamici, a glava lebdi kao balon iznad tijela i slijedi osjećaje koji se taktovima gitare rađaju u plesačima.
Stanite pred ogledalo i prisjetite se držanja tijela Flamenco plesačice i plesača, ili jednostavno izrežite jednu fotografiju i stavite je pored ogledala.

Uđite misaono u svijet iza zrcala. Pokušajte svoj uspravni stav u zrcalu usprediti sa slikom plesačice. Zrcaljenje vašeg tijela u ogledalu izaziva u vašim mislima nesigurnost. U prvi tren vam se čini da je nemoguće ostvariti perfektno držanje plesačice, čak vam se čini da je njeno držanje neprirodno, nekako ukočeno. Nemojte zaboraviti da je to što vidite na zidu samo nepokretna fotografija na kojoj ne spoznajete ritam i ne vidite pokret tijela. Zatvorite oči i pokušajte u svojim zrcalnim neuronima vidjeti sebe u slici plesačice. To je trenutak u kojem možete osjetiti sve nepravilnosti u vašem držanju.
Udahnite i pri tome opustite sve mišiće, dozvolite vašoj prsnoj kosti da se podiže i da tim pokretom pomiče vaša ramena natrag i spušta lopatice niz rebra. Vi tako izvedenim udahom rastežete trbušni mišić i vraćate mu snagu da se pri izdahu uvlači u trbušnu šupljinu i stabilizira struk. Pokušajte nekoliko trenutaka zatvorenih očiju osjećati vaše tijelo pri svjesnom disanju. Pri uzdahu se vaša rebra podižu, pri izdahu se spuštaju. Kralježnica se cijelom svojom dužinom isteže prema stropu, glava lebdi iznad Atlasa. Udahnite još jednom polagano i dugo i pri tom nedozvolite vašim ramenima da se podižu, ona moraju ostati nepokretna u stabilnom ramenom pojasu. Izdišući polako i jednako dugo vi uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu ne dozvoljavate prsnom košu da se spusti prema zdjelici. U vašim zrcalnim neuronima se polako mjenja slika vašeg tijela, vi osjećate svoj pravilnim disanjem probuđeni ritam, spoznajete dinamiku vašeg uspravnog stava, lakoću u vašim rukama, čvrstinu u stopalima i uistinu postajete plesač ili plesačica Flamenca.
Promatrajući se u zrcalu pokretom mijenjajte stav i uspoređujte svoje svakodnevno držanje sa slikom koja vam se ukazuje pred zatvorenim očima. Nemojte me krivo shvatiti, ovdje se neradi o prisiljavanju tijela, ovdje se radi o umijeću pokreta kojim možete odteretiti preopterećene dijelove vaše kralježnice i aktivirati potrebne mišiće za održanje njene čvrstine i valnospiralne dinamike. Cilj ovoga što vam predlažem nije da po svaku cijenu želite ostvariti držanje kao plesačica na gornjoj slici, nego da promatrajući se u zrcalu otkrijete slabe točke iz kojih onda izrastaju nepotrebne napetosti mišića i bolovi.
Spoznavši disanjem pokretljivost vašeg prsnog koša i čvrstinu vašeg struka vi se možete posvetiti položaju i pokretima vaše zdjelice i glave. Ruke neka za sada jednostavno budu opuštene u neka se lagano pokreću iz ramenog zgloba, tek toliko da osjetite titranje u njihovim mišićima. Stopala sa svoje tri uporišne točke sigurno održavaju vaše tijelo u uspravnom položaju u omogućuju vam održanje ravnoteže.
Zapamtite osjećaj i čvrstinu koja se pri tom u ovom trenutku nametnutom vam držanju u vama javlja. Opustite mišiće i vratite se u svoj "normalni" položaj i promatrajte što se događa sa vašim tijelom. Pretpostavljam da će se vaš prsni koš suziti i pasti prema zdjelici smanjujući razmak između nje i rebara. Vaš struk će se proširiti, a trbušni mišić skratiti gubeći čvrstinu. Leđa će se zaobliti, a glava će pasti među ramena koja su se uvila naprijed. Prsni mišići će se skratiti. Nemojte pokušati povlačiti ramena natrag jer time izazivate napetost u mišićima vrata i leđa, a ne postižete željenu promjenu. Udahnite ponovo duboko i polako opuštajući sve mišiće. Prsni koš će se proširiti i podignuti, a ramena će se sama od sebe vratiti natrag i neutralni položaj. Držanje tijela je ovisno o vašim pokretima, a ne o prisiljavanju na mirovanje njegovih dijelova.
Umijeće pokreta, izrasta iz vaših misli i spoznatih osjećaja koji se pri željenim promjenama u vama rađaju. Dok se promatrate u ogledalu u vašem mozgu se zrcale slike tih vaših pokušaja, ono malo čudovište u vašoj glavi dobija nove poticaje i pamti ih. Homunkulus dobija kralježnicu i počinje treperiti njenim malim mišićima. Ponavljanjem pokreta pred ogledalom vi u svojoj glavi stvarate galeriju novih senzomotoričkih slika.
S tim bogatsvom u sebi bit će vam lakše u svakodnevnim situacijama spoznati od kuda dolazi napetost vaših mišića i iznenadni bolovi, te koji putevi vode do oslobađanja od njih. Kažem putevi jer je i opuštanje mišića pokret, opet vaše umijeće.