Mittwoch, 5. März 2008

Dianoetika i filozofija kontemplacije



Contemplatio, latinski prevod grčke riječi "theoria" što znači razmatranje, znanost, nauka. Razmatranje, razmišljanje, duboko poniranje mislima u nešto, umovanje, misaonost koja nema potrebe za praktičnom realizacijom. (Riječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića)
Umijeće razmišljanja se sastoji od nekoliko stupnjeva, a ja ću se zaustaviti na četiri stupnja razmišljanja:
obično razmišljanje, kontemplacija, koncentracija i meditacija.
Aristotel, Platon, Loyola, a poslije njih, u svim epohama, je još bezbroj "majstora opasnog mišljenja" iskusilo "fenomenologiju recepcije", koja je počinjala u trenutku kada je njihovo mišljenje krenulo pravcem privlačenja veće, inicijalno zabrinute, pažnje ka sebi samome.
Riječ ''fenomenologija'' dolazi od riječi phainomenon (phainomai, pojavljivati se) i logos (um). Sve što se pojavljuje pojavljuje se u određenim doživljajima; nema ''ne-doživljenog'' pojavljivanja. Cilj fenomenologije je poimanje pojavnosti u nekom procesu, pa bih ja "fenomenologiju recepcije" nazvala četverodimenzionalnim samopoimanjem. To je vrlo općenita definicija koja nam ništa ne govori o tome na koji se način to istraživanje provodi ili bi se trebalo provoditi; ali ona vrlo jasno ukazuje gdje se može naći polje za fenomenološka istraživanja. Ono je u području doživljaja sebe samoga i ja tu motodu razvijam unutar mog novog koncepta, "Manu propria kineziterapija".
Kao što se na početku razmišljanje pretvaralo u filozofiju, filozofija u znanost, a znanost je postala osnova čovjekove budućnosti, tako ja danas želim, uvodeći moje pacijente u umijeće razmišljanja, osmisliti pojavnosti u njihovim tjelima i usmjeriti ih ka samoizlječenju od boli.
Stari grčki filozofi su misaonim putem dolazili do rezultata po kojima mi danas izgrađujemo naše znanje. Oni su vježbama takozvanog opasnog mišljenja, kontemplacijom, ulazili u svijet ideja i mislima dozvoljavali da ih uvode u daleki svijet univerzuma.
Katoličanstvo je te vježbe nazvalo duhovnim vježbama. Njima se ulazilo u dimenziju dubokog vjerovanja u Boga.
A. G. Matoš kaže: »... u Lojolinim" Duhovnim vježbama" nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za podizanje vlastite duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova..
Kontemplativno iskustvo danas znači nešto drugo, ono nam više ne nameće odricanje od prolaznih dnevnih zadovoljstava u ime vječnog života, nego nas poziva na integraciju, sjedinjavanje našeg emocionalnog i misaonog uma. U praktičnom životu to znači kombinaciju estetske svjesti i teoretske spoznaje sebe samoga. Tako ostvarujemo poliperspektivnost osobnog postojanja i smanjujemo ograničenost svjesne spoznaje uvjetovane povjesnim dualizmom duše i tijela.
U temeljima znanosti je uvijek kontemplacija, a kontemplativna je misao srce svake teorije. Bilo koja logična misao je kontemplativna i uvijek usmjerena na nešto, a razmišljanje je vođeno univerzumom našega misaono- osjtilno- osjećajnog uma i dobija širinu, daje nam moćnost odluke, otvara vrata kreativnosti, usmjerava nas ka stvaralaštvu.
Razmišljanje bez osnova u kontemplativnosti je bespotrebno raspršavanje energije, tek sa dubokim poniranjem u neki problem mi ostvarujemo dianoetiku, umijeće razmišljanja.
Znanstvenik koji radi na nekom problemu je u stanju kontemplacije. Kada teoretski fizičar misli o nekom još nedokazanom zakonu, kada matematičar rješava neku još neriješenu zagonetku, oni su u stanju kontemplacije i sve ostalo u tom trenutku za njih postaje nevažno. Pjesnik kontemplira cvijet i tada je cijeli svijet skupljen u taj tren preobražen u pjesnika i taj cvijet. Pjesnik kontemplacijom postaje cvijetom. Njegov um tada vidi taj cvijet poliperspektivno i njegove misli prelaze u stih. To je kontemplacija. Kontemplacija je stanje našeg uma u kojem je on i logičan i racionalan i emotivan.
Ono što najviše nedostaje današnjem čovjeku je osjećaj sigurnosti, vjera u sebe, a ona se može steći, jedino u zdravom odnosu sa sobom samim i u skladu sa svemirom čiji smo dio. Čovjek je jedinstven i neponovljiv. Mi još uvijek nismo, svjesno, osnovali zajednicu sa univerzumom, a sama želja za uzdizanjem iznad onoga iz čega smo nastali je nerazumna. Ali mi to stalno činimo, zaboravljajući početak, "veliki prasak", ne razmišljajući da je svako začeće isto tako jedan mali"veliki prasak". Živimo po umjetno stvorenim normama i zakonima socijalne zajednice, što je isto važno, ali pri tome zaboravljamo zakone pod kojima smo nastali.
Nesigurni u sebe i svoje početke, nošeni željom da se oslobodimo od običnog razmišljanja ulazimo u za nas daleki svijet istočnjačke filozofije i umjesto da razmišljamo po zakonima kontemplacije mi ulazimo u svijet meditacija.
Uz kontemplaciju i meditaciju postoji i stanje koncentracije. Vježbe Joge počinju koncentracijom, pri kojoj nije dopušteno kretanje ni u jednom pravcu. U koncentraciji je dopušteno samo da se bude na jednom mjestu. Joginski um razmišlja fokusirano, fiksirano, usmjereno na jednu točku. Konecentracija na jednu temu ili neki problem je početak kontemplativnog razmišljanja.
Meditacija je nešto drugo. U meditaciji um, kao takav, uopće nije dopušten. Meditacija je stanje "ne-uma".
Pri meditaciji prelazimo u pasivno stanje postojanja u tijelu gubeći kontakt sa svojim utjelovljenim umom što znači oslobođenje od misli.

Moto filozofije kontemplacije je"Misao je srce svake teorije o nekoj teoriji".

Sposobnost ostvarenja kontemplativnosti odražava potencijale koji se kriju u čovjeku. Misao održava ili neodržava sebi samom dato obećanje. Snaga misli se krije u sposobnosti plivanja uz rijeku osobnih istina.
Mi želimo spoznati sebe sama, ono umno, filozofsko"ja" iz kojeg proizlazi sva naša dinamika, sve naše ljubavi i naša kreativnost. Praktična primjena kontemplacije je u spoznaji razloga za život u sebi i u svijetu u kojem živimo, a ne u aktivnostima koje moramo obavljati.

Naša pramajka Eva je ubrala jabuku sa drva spoznaje iz dva razloga. Prvi je razlog bila glad, a drugi želja za svemogućim znanjem koje joj je obećala zmija nagovorom da ubere zabranjeno voće. Zamislimo li pokret Evine ruke pri tom, od Boga, zabranjenom činu, stvaramo si automatski brzi, određeni pokret, pokret krađe. No, taj pokret može biti i polagan, pun uživanja i težnje ka konačnom cilju, svemogućim znanjem. Da bi razlikovali ta dva pokreta, moramo si predstaviti i izraz njenog lica pri tom činu, možda je njena želja za znanjem ipak bila snažnija od straha od smrti.
No zapadnjak to ne čini omamljen saznanjem o prvom grijehu, istjerivanjem iz raja i osudom na smrtnost. Tako smo mi u zaostatku za čovjekom sa istoka. Nismo uspjeli u ovih naših zadnjih 2000 tisuća godina spojiti u sebi filozofiju i religiju, izdignuti se iznad strahova koje nam je nametnula religija. Nismo ni danas, u vremenu sustavnog razmišljanja, spremni u zapisima o nastajanju svijeta i vjere tražiti osnovu našeg postojanja i još uvijek nismo u stanju povezati rezultate znanosti s dubokim uvjerenjima koja smo isto tako bez pravog iskustva jednostavno prihvatili.
Antropologija se pozabavila i objasnila nastajanje tehnika o korištenju tijelom i izvođenju pokreta, od samih početaka do danas. Stvoren je katalog svih poznatih kategorija pokreta, kojima se čovjek u svom postajanju služio. Tako je, unutar antropologije zaključeno da, još uvijek, na svodu ljudskog uma, postoje tamni i neotkriveni sateliti ljudske kreativnosti. Tehnika pokreta je oblik čovječje mudrosti, izražena načinom kojim se koristi pokrećući svoje tijelo. Znanost, u svojim ispitivanjima teži novom i nepoznatom, što nas fascinira, iako bez znanja o poznatom, ne bi bilo niti novog i nepoznatog. Tako i antropologija donosi zaključke o razvoju čovjeka, istražujući izvore njegovog ponašanja i uspoređujući ih sa ponašanjem danas.
Osnove svih tehnika o korištenju tijela, vučemo iz vremena naših praroditelja, koje su još pohranjene u našim urođenim refleksima, potisnutim instiktima i nesvjesnom emocionalnom pamćenju.
Ritualni plesovi su proizlazili iz čovjekovih duševnih i fizičkih stanja i bili su u isto vrijeme ventili za oslobađanje od strahova i bolesti. Dok je cijelo pleme plesalo, stvarala se kolektivna svjest iz vjerovanja u pokret kao oslobodioca od zla i nevolje.
Razvoj monoteističkih religija i snaga crkve je utjecala na odbijanje spoznaje tijela kao ugode. Iz katolicizma, u kojem smo rođeni i odgojeni, mi nismo naučili živjeti u tijelu, kao što su to naučili ljudi s područja istočnjačkih filozofija i religija. Dok su se joga, razni oblici meditacije, Tai chi i slične tehnike širile, metode kontemplacije iz naše filozofije i religije su ostale neupotrebljene pa tako i krivo tumačene među narodima na zapadu. Istočnjačka filozofija, bazirana na Budizmu, Konfuicjanizmu i Zenu, je vječni put spoznaje i težnje za ujedinjenjem s univerzumom, traženje i oslobađanje energije koja znači vječni život.
Danas se, ponovo, vraćamo tijelu i pokretu kao sredstvu oslobađanja od neugode bola. Istraživanjem mozga spoznajemo njegov plasticitet, a time sve više njegovih mogućnosti, pa tako i učenje novoga dobija nove konotacije.
Kontemplacijom, misaonim promatranjem sebe samoga, unutarnjim dijalogom na nivou naše, zapadnjačke filozofije, svaki od nas može doživjeti epifemiju, bogojavljanje u sebi, pa tako spoznati mogućnosti osobne energije i naučiti živjeti s njom.

Filozofija, koja ostaje samo u području znanosti, gubi svoje pravo značenje. Mudrost ne znači samo stvaranje teoretskih saznanja, nego mora voditi u novu svjesnu spoznaju postojanja. Filozofija i njene metode bi morale postati prosvjetiteljske za svakog čovjeka, preći u način života i postati osnova novog, sustavnog načina razmišljanja. Onda bi mi, rođeni na zapadnom dijelu zemaljske kugle, nasljednici Sokrata, Platona i Aristotela, odgojeni po načelima svetog Augustina, Tome Akvinskog, svetog Franje Asiškoga i Lojole, prihvatili i vježbe kontemplacije kao mudrost života i živeći filozofiju zapada živjeli i njene metode.
Na početku ovog našeg "danas" stoji internet. Sve je povezano i umreženo, sve nam je postalo pristupačno u svim mogućim misaonim kombinacijama. Svatko, tko želi može se jednim pritiskom na tastaturu računala uključiti u novu realnost virtualnog svijeta, može sudjelovati, može samostalno stvarati virtualni prostor, može biti u njemu zahvaljujući svojoj virtualnoj i vizuelnoj inteligenciji. W W W. ponude su bezbrojne, virtualni svijet interneta nema granica, ali on je danas nešto kao nastavak prvoga grijeha, on je ostvarenje čovjekove vječne želje za božanskim znanjem.
Ulaskom u Net, ulazimo u nematerijalni svijet Platonovih ideja, u nematerijalnu sferu misaonog svijeta, u onaj dio univerzuma gdje, još uvijek duboko u sebi smještamo raj i vječnost. To možemo i usporediti sa Deskartesovim res kogitans, spoznavajući njegovu zabludu iz koje je proizašla negacija tjela u misaonom smislu.
Digitalno nebo iznad mene i virtualni život u meni bila bi i nova postkantovska definicija današnjice.
No lutanje internetom pojačava osamljenost, lutanje misaonim svijetom koji su za nas stvorili drugi kida vezu s osobnim. Ponovo se nalazimo na početku, prvi grijeh, negiranje tijela, njegovo nespoznavanje se nastavlja. U tom svijetu smo, svugdje i nigdje stvarno, u isto vrijeme. Ponovo smo konfrontirani sa nekom vrstom relgiozne mistike. Religija na taj način doživljava svoju renesansu, u formi novonastalih pseudoreligioznih terapija koje nas ponovo odvajaju od realnog života.
Ne spoznavši osobnu stvarnost prostorno- vremenske dimenzije, ne spoznavši svoj unutarnji prostor u svom vremenu, bez pravog sidrišta i odredišta u svakodnevici, mi ulazimo u virtualni svijet iskonstruirane multidimenzionalnosti i tako živimo tuđi život.

Postmoderni habitus ironije, pojam nastao iz neuravnoteženosti iskustvene i informativne spoznaje, danas pretvara naše tijelo u korelat njegove svjesne spoznaje. Tijelo ne sudjeluje u našem životu, ono nam samo služi. Da bi se oslobodili pripadanja habitualnoj ironiji, moramo imati povjerenja u realitet koji nastaje u našim glavama, realitet života koji je jedino moguć osobnim iskustvom i iskustvenom samospoznajom.
Društvene igre su pale u zaborav, čovjek u svojoj usamljenosti igra šah i karte sa virtualnim partnerom, pa kadkada i gubi. Pravila igre određuje aparat koji ne poznaje spontanost i kreativnost . Kreativnost je izražena u pronalaženju novih i neobičnih kombinacija, to je sposobnost usmjeravanja energije u nešto do sad nepoznato, snalaženje u izvanrednim situacijama, mišljenje i djelovanje protiv uobičajenih pravila. Energija je u ovom slučaju motivacija, pokretačka snaga, misao na izvoru, kreativna misao svakog pojedinca.

Naš prvi virtualni svijet je svijet ranog djetinjstva, svijet koji je nastajao u našim glavama dok su nam čitali Andersenove bajke, priče iz 1001 noći, Alisu u zemlji čudesa, Maloga princa i Lafontenove basne. Živjeli smo u svijetu priča, voljeli junake, sudjelovali u njihovim srećama i nesrećama i tako se širio naš životni horizont. Djevojčice su postajale princeze na zrnu graška, djevojčice sa žigicama, lutale zemljom čudesa, a dječaci su bili vitezovi okruglog stola, Winetou, gusari, Gouliver, bili su hrabri i pokretni i maštoviti.
Misaona gimnastika je u tom vremenu gomilala kreativne potencijale, pa smo spremni krenuli u školu i nastavili s misaonim treniranjem mozga, ali smo s vremenom napuštali svijet mašte i predavali se samo činjenicama realnog života. Kognitivni um je zavladao našim tijelom. No u svakome od nas postoji rudiment djeteta, zatomljen u nesvjesnom pamćenju, pripitomljen društvenim normama koje smo živeći prihvatili.
Morali bi naučiti drukčije misliti, naučiti misliti tijelom da bi stvarno bili gospodar u njemu. Mi posjedujemo pet vanjskih osjetila, mi vidimo, čujemo, imamo osjetilo mirisa, okusa i dodira, posjedujemo i šesto čulo, osjetilo dubokog senzibiliteta kojim spoznajemo stanje i pokrete našeg tijela. Naša utjelovljeni um je ostao bez osjetila za sebe samog. On je tu, pohranjen u najintimnijem dijelu našeg bitka, sakriven iza naših misli i emocija, moćni vladar naše svjesti, nepoznati mudrac u našim htjenjima, željama i odlukama.
Univezum uma, naša tjelesnost je, najveća zagonetka našeg vremena, zatomljena u čarobnom svijetu djelovanja našeg mozga, nepoznata energija koja bdije nad tijelom i dušom, koja gradi i razgrađuje naše stavove, oblikuje karakter i određuje smjer života. Dok ju stvarno nespoznamo živjet ćemo i dalje samo tijelom, a ne u njemu. Kada razvijemo u sebi osjetilo za tjelesnost razumjet ćemo i logiku srca u kojem još uvijek tražimo emocije. Tek tada ćemo shvatiti da je emocija materijalizirana misao, da i ona počinje u još neotkrivenoj dubini našeg stvarnog postojanja.
Ideal filozofije kontemplacije leži izvan granica naše ekonomske, društvene i političke involviranosti, njega susrećemo u sloganu "Nemoguće učiniti mogućim", u utopijama koje prestaju biti utopije, u potencijalima umjetnosti, koji otkrivaju, pronalaze novo, razvijaju mogućnosti i sposobnosti misli i djelovanja, ostvaruju do sada neostvareno. To je umjetnost izvan granica konvencionalne umjetnosti, estetika svakodnevice, kreativnost pokreta, sloboda misli, integracija kognitivnog i emocionalnog uma.

1 Kommentar:

Unknown hat gesagt…

Сакам да има глупак работа. Турција во потрага по естетски лекар. Op. Д-р Али Mezdeği?
meme estetiği