Dianoetika i traganje za izgubljenim vremenom

Sjećam se filma snimljenog po Wellsovom romanu, san o putovanju kroz vrijeme, utopija poete znanosti, utopija koja bi mogla, praktičnim dokazivanjem postojanja super struna, prestati biti utopija. Evo mog davnog sna o putovanju kroz vrijeme.


Vremenski stroj vječno skriven u dubini svijesti
protega osmišljena, treperave strune, srca snaga,
eonima letim, tisućljeća, stoljeća sve u meni blješti,
univerzum snene duše iskri, to me grli svjetlost blaga.


Bljesak umirućih zvjezda, vječna svjetlost nikad ista
to duša moja, odore tijelu uvijek drugom modom grli,
čula njena, okna srca suncem okupana, uvijek čista
gledaju Kairosov let, a spoznaja s njim u vječnost hrli.


Trenutak do trenutka, pramen kose, nova slika, novi stih
davno viđeno, mirisano, stare iluzije se u svijesti bude
u vremenskom stroju, u izlogu snova, neuroni iskre njih,
to je pobratimstvo čovjeka i njegove često uspavane lude.


Dalievo naslikano, odsanjano i rastopljeno vrijeme
njegova zamišljena priča, pustinja, zaustavljen trenutak
snivam umjetnika snove, živim njegove davne dileme
vidim, milujem, mirišem, kušam, čujem života početak.


Smiješi mi se beskraj, uspavani konj, drhte ure znane
ljubav umjetnika sjedinjuje sva u legendama rođena bića
u vremenu, na otoku tajnom, u treptaju oka odsanjane
bajke, basne, teorije slavne, stara vjerovanja i nova otkrića.


Putujem vremenskim strojem ka dalekoj sedefastoj zvijezdi
treptave me strune u beskraj nose, granicama svemira i uma
snom uzdrhtala duša ka budućnosti na krilatim vrancima jezdi
dok tijelo moje prizemljeno hrabro korača kraju životnoga druma.

Čovjek je biće koje ne može izaći iz samoga sebe, koje druge poznaje u sebi samome i ako govori protivno laže, tvrdi Proust, a odmah zatim niječe osobnost i rastvara je: "Individualni je izraz nešto........ općenito........"
Kao što impresionistički slikar odbacuje obrise i arhitekturu, tako impresionistički psiholog briše granice osobnosti u prostor- vremenu i razasipa njene spone za koje smo vjerovali da su definitivno učvršćene i proučava česticu po česticu tvari od koje je osobnost sazdana. Tada odjenom spoznamo da je Proust imao pravo kada je spoznao da nije bio jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u ternutak gusta kolona ljudi koji su iz trenutka u trenutak bili drugačiji, čas strastveni, pa onda ravnodušni, pa ljubomorni, sretni, nesretni, kolona nepoznatih i poznatih osobnosti koje su se smjestile u dubini univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu.
Iz njegovog vječnog procesa razmišljanja spoznajemo da ljudska osobnost nije ništa drugo do klupko u tkivu vremena u kojem je osnova ispredena od sjećanja na prošlost i sanjanja budućnosti. Ono što smo danas samo je posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju koji smo sastavili sami stvarajući trenutke.
Ponekad mi se čini dočitavajući Prousta da je njegovo vrijeme, koje on piše velikim slovom Vrijeme, Protej, božanstvo koje ima tisuće lica, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u njegovu prošlost i sadašnjost i možda čak naslućuje budućnost.
Iako su kritičari često zamjerali Proustu da je "bergsonizirao" literaturu ali "elan vital" je u tom vremenu bila pokretačka snaga mnogih novonastajućih mislioca. Kod Prousta se nije radilo o bergzonizaciji nego o istovremenosti i iz toga proizašle istomišljenosti. Uspoređivali su ga i sa Einsteinom i to je za Prousta bila velika čast na kojoj se javno i zahvalio. Proustove književne ideje su se doista podudarale s filozofskim idejama njegova doba. Njegov cilj je bio da svemu što govori da individualni život. On utjelovljuje ideje, a vremenu daje prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako mogao izbjeći smrt. A smrt je za njega samo pojavnost gubljenja sjećanja, a on se želio sjećati i sjećao se i nije dozvoljavao vremenu da mu pobjegne. Proust je doista mislio vrijeme.
Čitajući "U traganju za izgubljenim vremenom" spoznala sam da se vrijeme može misliti, samo treba svjesno ponirati u sebe sama i u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi spoznati nastajanje trenutka.
Dianoetika, umijeće razmišljanja mi omogućava da počnem samostalno misliti i moje misli doista postaju ideokinetičke, misaone slike u kojima se sjedinjuje prošlost, sadašnjost i nazire budućnosti.
Moj koncept "Manu propria kineziterapija" izrasta iz prošlosti i ja u trenutku svjesne spoznaje vidim misaonu sliku mog koncepta kao terapiju budućnosti.
Metode koje unutar koncepta razvijam postaju za mene vidljive u obliku četverodimenzinalnog samopoimanja, samo stabilizacije i samomobilizacije.
Evo moje misaone slike.

Misaona Proustiana

"Misaona Proustiana" je, mala kavana u kojoj se skupljaju srodne duše generacije koju stvaramo. Kao što se nekada generacija skupljala u maloj kavani želeći promjeniti vrijeme, pa onda u maloj kavani interneta, danas se skupljamo u misaoteci stvarajući novu stvarnost, koja je drugačija od one nekad nazvane virtualni svijet. Šetači internetom su bili slični Platonovim ljudima iz špilje jer su nazirali samo sjene stvarnosti koja se događala izvan njih. Naša stvarnost postaje dio nas, mi ju stvaramo misaonim fitnisom. U misaonom riječniku stranih riječi sam pronašla riječi fitnes i welnes, riječi koje su u onom davnom vremenu objašnjavale njegovanje tijela. Uz te dvije riječi stoje i riječi spartanski i askeza i bezbroj oblika riječi dijeta. Misleći te riječi shvatih koliko smo u onom davnom jučer mučili tijela, tu galiju punu skrivenog blaga.Mojim misaonim teleskopom ja putujem milionima godina evolucije naših tijela. Misli postaju slike i ja vidim statue bogova, vidim slike renesanse, klasicizma i moderne, vidim Đakometijeve mršave figure, Ujevićkine zaobljene statue, svjedoke prošlih vremena i spoznajem da se ljudsko tijelo već hiljadama godina nije mnogo promjenilo.
Mala kavana na trgu cvijeća i san utkan u misli koje nas okružuju. Sjedimo za stolom pijemo čaj, kušamo kolačiće i razgovaramo o vremenu.Naša tijela opuštena u udobnim slamnatim foteljama odaju naše sjećanje na vrijeme iz kojeg smo došli, odaju vrijeme koje u nama traje, ali odaju i naše neznanje o vremenu u našim tijelima. Tijelo misli, tijelo odaje našu tugu i naše nesigurnosti, našu sreću i naš san. Misaona gimnasika, koja je razlog naših sastanaka u maloj kavani, bi trebala postati osnovom našeg ovovremenog postojanja.Prostor oko nas je nabijen energijom naših sjećanja koja nam mislima drugih pričaju priču o nama samima. Slike iz vremena prije ovoga nas vraćaju u secesijsku dvoranu punu stolova, stolnih lampi i polica na kojima poredane stoje knjige. U njima je tada bilo skriveno svo znanje svijeta, trebalo je samo znati koji od tisuća složenih primjeraka potražiti. Taj veliki tajnoviti prostor pun tišine, u kojoj se induciralao naše sazrijevanje, smo nazivali sveučilišna biblioteka. Tišinu je narušavalo okretanje stranica knjiga koje smo čitali i šapat međusobnog izmjenjivanja misli.U misaoni Proustiani nema knjiga, nema drvenih stolova i secesijskih lampi. Ovdje znanje lebdi u zraku, samo ga treba znati prepoznati, posjedovati i živjeti s njim. I tako lutajući mislima tražimo objašnjenja za davno upotrebljavane riječi, pokušavamo naučene definicije raščlaniti, odgovoriti na, u njima, skrivena pitanja i misliti neke nove spoznaje.
Ovo što nam se sada događa nije bilo prenošenje informacija, nego njihovo nastajanje kao nova istina o nama samima. Neizgovorena misao postade nova vrsta komunikacije, umirujući spektar boja, bljesak svjetlosti u tami neznanja.Naša kreativna geneza kao da je tek počela iako traje već tisućljećima. Postajemo Ikarusi novog vremena, učimo letjeti epohama tražeći trenutak koji nas je sputao u apsolutnost vremena i prostora, trenutak u kojem smo počeli pripadati tijelu, trenutak kada nas je obuhvatilo krilo čvrste materije u kojoj smo trajali stoljećima. Cilj ovog misaonog sjedinjenja je doživljaj svjesnog rađanja, oslobađanja tijela od okova nekadašnjih istina.Moje tijelo i krv u njemu, razlomljeni u prizmi trenutka, žude za novim pustolovinama. Pod sunčevim zrakama se njegovi djelovi sjedinjuju uvijek u novi oblik, traju i izgrađuju se uvijek iznova u novo postojanje. Tijelo uistinu misli samo, ono nije čvrsta materija koja nepromjenjena traje u vremenu, tijelo slijedi i poštuje zakone iz kojih je nastalo. Svijetlost ga na svom putu razbija i ponovo spaja, oživljava sve njegove skrivene protege i daje mu snagu istinskog postojanja.Tu u misaoni Proustiani, obasjane istom svjetlosti, lebde milijarde misli. One nas, kao anđeli koji povezuju nebo i zemlju s nama, ujedinjuju u stvarni doživljaj. Nisu nam potrebne riječi, samo misaone slike koje se slažu duboko u pamćenju i postaju utjelovljenje i zov života. Sjedeći u društvu velikana s čijim mislima smo odrastali, čijih rečenica smo se bojali prije ispita i s vremenom razumjevali smisao njihovih napisanih knjiga, mi spoznasmo snagu naše misaone energije i spoznasmo da ona ne nestaje, da samomjenja oblik i postaje izgovorena riječ.
Jedna misao se odvoji iz bujice vječnosti.Lik starca koji je svojim znanjem obilježio naše stoljeće zatreperi pred našim očima.
U daljini se ukaza silueta muškarca. Prilazio nam je znanac iz vremena kada smo počeli bježati iz stvarnosti. Promatrajući njegov hod osjetih onu istu prazninu u njegovom emocionalnom umu. Svijetlosne zrake su ga zaobilazile i on je bio samo čvrsta, bezživotna materija. Sjetih se naučenog neznanja iz vremena tihih lomača. Njegovo tijelo priča jednu drugu priču od one koju on želi ispričati o sebi. On još uvijek živi neki davni grijeh prošlog vremena. Privučen snagom misli na kojima je gradio svoju karijeru on se zaustavi pored našeg stola.

"Dobar večer profesore Gadamer" reče starcu.

Starac ga pogleda svojim dobručudnim očima i reće:"Dobro vam vrijeme gospodine"

Mi smo šutjeli, ali naše misli su najavljivale sukob ideja.

"Smijem li vas nešto zapitati" nastavi bezosjećajno znanac.

"Dragi moj gospodine ja još uvijek nisam zavšio moju studiju o međusobnom razumjevanju, niti teoriju o razlaganju problema" odgovori mu starac osjećajući njegovu misao i njegovo nerazumjevanje situacije u koju je upao.

Osjetih njegovu intelektualnu nemoć. Potsjeti me na čovjek bez svojstava.

Moj dobronamjerni pjesnik mu se nasmješi pozove ga sjedne k nama. Sjedajući on svojim mislima uzburka ljepotu trenutka.

"On misli bez emocija, njegov govor je bez ritma, njegove rečenice bez melodije, njegove riječi su posuđene iz vokabulara epohe iz koje je došao u misaonu. Njegovo tijelo je kao statua, ali ni jedan umjetnik joj nije udahnuo život. Zbog toga je prošao kroz vrata vremena ne doživjevši ih, nespoznavši snagu trenutka u koji je ušao." spoznah misao Prousta koji je u tom trenu prestao piti čaj i kušati kolačiće.

Njegovo lice otkriva misao na izvoru, misao kojom se, u vremenu razvoja filozofije o utjelovljenom umu, bavio. Naučeno neznanje blokira njegove emocije, um mu radi na frekvencijama kognitivnosti i sukobljava se s frekvencijama naših emocija. Ovdje u ovom prostoru, u našoj novoj strani svijeta njegove misli ostaju, samostalni kvantni skokovi njegovog neujedinjenog znanja. Iako je studirao arhitekturu jezika njegove misli za nas ostaju nerazumljive.

Misaono putovanje vremenom me vrati u prekrasni vrt vile na rubu stvarnosti. Bilo je nedeljno popodne. Slavili smo zbirne rođendane i iako smo se godinama poznavali, bili smo stranci u mislima i emocijama. Sunce se borilo s oblacima, izgledalo je kao da sukob neizgovorenih misli, skrivenih iza lažnih osmjeha, izaziva sukobe na nebu. Njegovani vrt je bio prozor prema jugu, a jesen samo što nije stigla. Skupljena elita jedne generacije, koja je živjela u čardaku ni na nebu ni na zemlji, je pokušavala ležernim ponašanjem skriti svoje lutanje za izgubljenim vremenom. S pauzom od par godina, srela sam znanca u okružju njegove tadašnje slave. Strogo kontrolirani jezik kojim se služio uzburka moj emocionalni um i postavi barijere nevjerovanja u istinitost onog što govori. Razgovarali smo o univerzumu uma, o važnosti spoznaje tijela, a ja sam promatrala njegov pokret i tražila u njemu istinu onog što govori. Objašnjavao mi je filozofiju kontemplacije, a njegovo lice nije mjenjalo izraz. Kao da je sudjelovalo u našem dijalogu sunce je izlazilo i skrivalo se iza nagomilane energije nerazumijevanja. S vremena na vrijeme je nebo plakalo kišom, urlalo vjetrom, osmjehivalo se suncem.

On je izlagao misli koje smo čitali u knjigama tadašnjih velikana filozofije, začuđujuće strogo vladajući svojim emocionalnim izrazom. Promatrala sam interesantne crte lica tadašnjeg pedesetogodišnjaka. Osmijeh bez emocija je djelovao kao implantiran. Bore koje su se pojavljivale na čelu su odavale njegov unutarnji sukob i traženje odabranih riječi kao potvrdu onoga što je govorio. Grč oko usana i napetost njegova tijela je bila potpuna suprotnost onome što je propovjedao. Misaona gimnastika, koju sam mu predložila, je bila moje traženje pomoći u osmišljavanju ideje za ostvarenje jedne nove utopije. Odbivši diskusiju o mojoj zamišljenoj pojavnosti ljudskog pokreta on nestade iz moje stvarnosti i pređe u sjećanje. Moje vrijeme je već tada postalo trajanje obogaćeno anegdotama prošlosti.Sada, taj isti znanac, sjedi tu pored nas u misaoni Proustiani i njegova misao ponovo navješćuje oluju.

Misli cijelog jednog stoljeća, skupljene u ovoj novoj strani svijeta, čiste nebo od pasivnih, napamet naučenih definicija. Moj znanac, čovjek bez svojstava traži svoje mjesto među nama, a starac koji je živio i mislio cijelo jedno stoljeće nam otvara svijet svojih istina i metoda. Nasljeđe njegovog genijalnog uma nas ovdje uvodi u spretnost međusobnog razumjevanja i postaje fenomenologijom našeg duha.Sunce, našim postojanjem, zaustavljeno u trenu između dana i noći odbija oblake neznanja. Na čelu mimohoda onih koji su obilježili naše prošlo vrijeme, naš dobri stranac iz traganja za izgubljenim vremenom pretvara misli u poeziju slika. Slijedimo misli, informacije koje nas hrane i zatvaramo krug u kružoku misaone gimnastike.

"Još jedan čaj i madeleine" uzviknu netko iz kruga.

Ovalna zdjela puna slatkih školjkica se nađe pred nama. Qualia istinskog doživljaja okusa, spektar različitih boja u obliku najsuptilnijih niti naše svjesnosti se proširi prostorom. Osjetismo prošlost, sadašnjost i budućnost u tijelima. Na moru se pojavi brod, galija u kojoj naslućujemo skriveno blago, riznicu misli koje trebamo samo misaono osvojiti.

Misaona Proustiana proširi svoj prostor na cijelo jedno stoljeće, stoljeće integracije misaonog blaga sa blagom svih onih prohujalih. Iznenada vidjesmo modernog Dedalusa u portretu mladog umjetnika.

"Vi tražite ljepotu trenutka?" upita nas Dedalus

"Ljepotu kao pojavu, njenu fenomenologiju " odgovori mu moj bezimeni pjesnik

"Oduvjek su postojala tri uvjeta za njen stvarni doživljaj, integritet, simetrija i izraz. Kao prvo, svjesnom spoznajom izdvajamo nešto što osjećamo kao hipotetički lijepo od ostatka univerzuma, a onda to integriramo u osobnost i osjećamo da li je to dio našeg doživljaja ili spoznajemo da je to tek nešto izvan nas. Ljepota je uvijek dio nas, jer jedino tako možemo osjetiti ravnotežu i simetriju njenih djelova u nama. Konačni izraz ljepote ostvarujemo svjesnom spoznajom odnosa među njenim djelovima." zaključi Dedalus.

"Kakav mora biti taj odnos"

"Perfektan, jer sve što je lijepo ima dušu koju moramo osjetiti, dušu u kojoj su sjedinjeni svi njeni djelovi. Duša i mudrost ljepote je izraz koji nas obasjava svjetlošću estetske spoznaje."

"Dakle sjaj i tajna umjetnosti leži u odnosu izraza i stvarnosti naše spoznaje ljepote." prođe iznenada nova misao mojom svjesti.

"Umijeće korištenja tijelom, ljepota njegovog izraza se krije u svjesnom spoznavanju "grijeha" u njegovom držanju, održavanju i kretanju, zatim u korekturama koje ostvarujemo sjedinjenjem s novootkrivajućim mogućnostima umijeća i sposobnosti ostvarivanja apstraktnog razmišljanja. Misao tada postaje moj Bog, pojavnost stvaralaštva u mom tijelu. Tijelo tada živi i postaje cjelina, više od zbroja njegovih stanja, prestaje biti samo objekt i dobija natrag ono što čovjeka čini čovjekom, njegovu misao" završih moj unutarnji monolog.

Čovjek bez svojstava pokuša u tom momentu objasniti moju misao teoretskim znanjem i jezikom koji ne podnosi suprostavljanje.

"Gotovo da se uvriježilo kao prešutno, ali općeprihvaćeno pravilo da je pojmovno oblikovanje apstraktnog moguće uz postupno distanciranje od tjelesnog. Stvoreno je mišljenje da sve ono što se tiče uma ne može imati relevantne veze s tijelom. Uspinjanje do viših sfera apstraktnog mišljenja implicira napuštanje nižih slojeva tjelesnog iskustva." reče on u jednom dahu.

Sjetih se njegovih eseja koje sam čitala u davnom vremenu previranja i traženja izraza za potvrdu postojanja Boga u sebi. To su bile savršeno sročene misli, jezična igra sa poštivanjem semantičkih pravila. Sve što je bilo napisano je bila teoretska istina zamotana u savršenstvo jezika kojim se služila samo odabrana vrsta ljudi. Bio je to jezik u kojem nije bilo ni malo spontanosti, bez emocionalnog nijansiranja, jezik koji je bio zatvoren u geto znanosti i tako daleko od trenutka u kojem smo živjeli.

Ono davno nedeljno popodne prođe ponovo mojim mislima. Šutjela sam, promatrajući njegovo lice.On je govorio dalje istim tonom i istom snagom. Moja misao se ispreplete s njegovom. Dvije misli u dvoboju, dvije iste misli s različitim izrazom, u novom godišnjem dobu koje ne podnosi neiskrenost. Energija koja je nastala tim sukobom na tren uzburka more. Galija puna skrivenog blaga naših emocija se zanjiha na pučini.Visok starac mirna glasa zaustavi naše misli.

"Nemojte dozvoliti da ovo mjesto postane novi Babilon ili vrijeme tihih lomača. Vaše misli su puno važnije od načina kako ih izražavate. Umjetnost međusobnog razumjevanja je ono što još nedostaje ovom uzvišenom mjestu." reče nam Gadamer

Čovjek bez svojstava zaustavi izlaganje svjestan da pored njega sjedi čovjek iz čijih misli je on, onda davno, učio.

Gadamer nastavi: " Kao što ste učili teorije morate konačno naučiti i misliti. A misao je preobražena emocija, osjećaj koji treba naučiti i živjeti. Svaka vaša misao mora biti kombinacija pitanja i odgovora u isto vrijeme"

Upitah se u tom trenu da li je moj znanac shvatio tu poruku. More se ponovo smirilo, galija je mirno ležala usidrena u zaljevu.

Stranac u kojem prepoznah lik Prousta je još uvijek sjedio pored nas. Šoljica u kojoj je bio čaj je bila prazna. On mahnu čovjeku koji je slušao naše razgovore. On donese još jedan topli čaj. Stranac stavi kolačić na žlicu, umoći ga u toplu tekućinu i prinese ustima. Izraz njegova lica uskovitla moje misli. On je misaono bio jači od mene i qualija njegova doživljaja osta zatvorena u njegovom osmjehu.

Osjetivši moju misao stranac reče:" Dugo sam vremena lijegao rano. Ponekad mi se oči sklapahu tako brzo, tek što bi se svijeća ugasila, da nisam imao vremena ni da sebi rečem da tonem u san. I nakon kakvih pola sata probudila bi me misao da je vrijeme da zaspim."

Ja osjetih njegovu svijest koja se u polusnu ne snalazi u vrtlogu vremena i mjesta isprepletanje sjećanja i opažanja iz stvarnosti. On je govorio dalje i cijeli njegov monolog je prešao u pledoaje emocionalnom umu. Njegove riječi su bile melem mom uzbuđenom srcu.

Čovjek bez svojstava se polagano dignu i krenu prema vratima vremena u svoj svijet čvrste materije. Gledala sam njegov hod i shvatila da on mora još puno u sebi sam savladati da bi mogao stvarno svjesno spoznati emociju, vrijeme i prostor u sebi.

"Ova ljepota, za neke, traje predugo, postaje neugoda jer neznaju, njom, probuđene osjećaje izraziti. " reče moj bezimeni pjesnik .

"Oni koji odbijaju emocionalne sukobe, žele živjeti bez tragova prošlosti na sebi, a neshvaćaju da time gube i doživljaj trenutka, vječnost zatvorenu u dubini sna koji prozaično nazivamo život. " stranac završi svoj pledoaje.

Dianoetika, umijeće razmišljanja je put ka ostvarenju umijeća pokreta. Moje misaone slike mi dokazuju da je moje tijelo doista galija puna neotkrivenog blaga, koje mogu tek misaonim poniranjem u mene samu otkriti i osmisliti.