Heraklit je tvrdio da je sve u nama i oko nas izraslo iz vatre, iz plamenih jezika u kojima se iskri istina trenutka, uvijek promjenjivi, uvijek novi bljesak duše, treperava tajna koja u nama budi znatiželju, čuđenje i žudnju. Smijeh je vječna vatra duše, erupcija vulkana, erupcija nikada ugašenog kratera senzualne energije našeg istinskog postojanja. Smijeh iz srca je plamen koji se rađa iz pepela, tajnovita ptica Fenix koja budi zapretene vatre na ognjištu naše duše. Oganj istinskog postojanja nikada ne izgara, plameni jezici nekada skriveni u bezvremenosti duše, zaiskre u odsjaju ljubavi, te čudesne energije koja održava vječnu vatru u univerumu.
Ponekada mi se pričinja da dlanovi neba, taj sanjani beskraj bez kraja i početka, taj čudesni osmijeh univerzuma, budi u meni plamen osmijeha i stvara čudesni univerzum boja od kojih sam satkana. Moja duša tada izgara u ljubavi i uvijek se iznova rađa iz pepela praotaca koji nas naučiše, koji nam ucrtaše ove čudesne puteve ka traženju istine početka. Tada postajem skitnica, vječni lutalica unutarnjim svemirom koji u plamenu svoje duše osjeća početak ovog tisićljetnog sna o istini početka. Ponekad osjećam bol, jer vatreni jezici ostavljaju bolne tragove na uzdrhtaloj duši, ali oni postaju luč u tmini neznanja, svjetlosna staza svijesti koja me vodi, zaobilazeći trnovite puteve, ka zvijezi koja iskri srećom i ljubavlju.
Često tako snena, sa osmijehom u srcu, lutam granicama uma, a duša moja u tom zagrljaju sreće ogoljena do dubine svijesti, uzdrhatala na krateru vulkana stoji. Samoj sebi najveća tajna odgovore traži u bljesku iskri unutarnje vatre, u zvjezdanom prahu zvijezde moje sjajne i tako lepršava i snena treptaje neurona tajnih, poetično lepršanje leptirastih krila moga uma broji. Uranjam u riznicu začuđenog i znatiželjnog uma, tražim odgovore na pitanja u začaranoj šumi neznanja i osjećam da se odgovor u dubini srca krije jer u tmini svijesti, u svemiru bez blještavog sunca neka nepoznata svjetlost često tuđe snove snije.
Utapljam se snena u beskraju tom, želim, žudim, čeznem za spoznajom svijesnog osjećanja osjećaja strasti, te nekad zapretene vatre i čutim da to bez treptaja duše nije lako. Kako ostvariti tu želju davnu, kako probuditi leptire u sebi, kako uzburkati oluju u svijesti, kako pokrenuti galiju koja dugo u srcu usidrena na buđenje umom uspavane duše čeka. U dubini srca, vidim ocean se plavi, renesansa snova, proljeće se rađa, na hridi spoznaje vatra se pali, povjetarac šumi u krošnjama duše, odjekuje u glavi i iz tmine nezanja izranja pupljcima novim okićena lađa.
Udišem ljepotu plamenih jezika na obroncima duše, spektar novih boja u spoznaji ljeska, srce me poziva u zagljaj tog čudesnog smješka, osjećam to se tajna univerzuma bajnog u moj svijesti bljeska. Iz pepela zaboravljenih snoviđenja osmijeh se mojim umom širi, miluje srce, budi dušu iz nepostojanja i postaje svjetlosna muzika moga malog svemira.
Smijmo se ljudi jer osmijesi, ta čudesna tajna, vječna vatra našeg postojanja će se zrcaliti na nebu i ostati neizbrisiv znak, vječno sjećanje da smo nekada živjeli ovaj život, da smo bili i da se naša unutarnja vatra zrcali u plemenim jezicima kozmosa i dokazuje da je naš ovozemaljski život bio tako jednostavan i lijep. Smijmo se ljudi, jer naš smijeh je največa tajna našeg postojanja, vječna vatra, plameni jezici koji održavaju univerzum u njegovom vječnom širenju i zrcale naše postojanje u njemu.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen