Smijeh, tajnovita vatra našeg postojanja

 

Heraklit je tvrdio da je sve u nama i oko nas izraslo iz vatre, iz plamenih jezika u kojima se iskri istina trenutka, uvijek promjenjivi, uvijek novi bljesak duše, treperava tajna koja u nama budi znatiželju, čuđenje i žudnju. Smijeh je vječna vatra duše, erupcija vulkana, erupcija nikada ugašenog kratera senzualne energije našeg istinskog postojanja. Smijeh iz srca je plamen koji se rađa iz pepela, tajnovita ptica Fenix koja budi zapretene vatre na ognjištu naše duše. Oganj istinskog postojanja nikada ne izgara, plameni jezici nekada skriveni u bezvremenosti duše, zaiskre u odsjaju ljubavi, te čudesne energije koja održava vječnu vatru u univerumu.

Ponekada mi se pričinja da dlanovi neba, taj sanjani beskraj bez kraja i početka, taj čudesni osmijeh univerzuma, budi u meni plamen osmijeha i stvara čudesni univerzum boja od kojih sam satkana. Moja duša tada izgara u ljubavi i uvijek se iznova rađa iz pepela praotaca koji nas naučiše, koji nam ucrtaše ove čudesne puteve ka traženju istine početka. Tada postajem skitnica, vječni lutalica unutarnjim svemirom koji u plamenu svoje duše osjeća početak ovog tisićljetnog sna o istini početka. Ponekad osjećam bol, jer vatreni jezici ostavljaju bolne tragove na uzdrhtaloj duši, ali oni postaju luč u tmini neznanja, svjetlosna staza svijesti koja me vodi, zaobilazeći trnovite puteve, ka zvijezi koja iskri srećom i ljubavlju.


Često tako snena, sa osmijehom u srcu, lutam granicama uma, a duša moja u tom zagrljaju sreće ogoljena do dubine svijesti, uzdrhatala na krateru vulkana stoji. Samoj sebi najveća tajna odgovore traži u bljesku iskri unutarnje vatre, u zvjezdanom prahu zvijezde moje sjajne i tako lepršava i snena treptaje neurona tajnih, poetično lepršanje leptirastih krila moga uma broji. Uranjam u riznicu začuđenog i znatiželjnog uma, tražim odgovore na pitanja u začaranoj šumi neznanja i osjećam da se odgovor u dubini srca krije jer u tmini svijesti, u svemiru bez blještavog sunca neka nepoznata svjetlost često tuđe snove snije.


Utapljam se snena u beskraju tom, želim, žudim, čeznem za spoznajom svijesnog osjećanja osjećaja strasti, te nekad zapretene vatre i čutim da to bez treptaja duše nije lako. Kako ostvariti tu želju davnu, kako probuditi leptire u sebi, kako uzburkati oluju u svijesti, kako pokrenuti galiju koja dugo u srcu usidrena na buđenje umom uspavane duše čeka. U dubini srca, vidim ocean se plavi, renesansa snova, proljeće se rađa, na hridi spoznaje vatra se pali, povjetarac šumi u krošnjama duše, odjekuje u glavi i iz tmine nezanja izranja pupljcima novim okićena lađa.


Udišem ljepotu plamenih jezika na obroncima duše, spektar novih boja u spoznaji ljeska, srce me poziva u zagljaj tog čudesnog smješka, osjećam to se tajna univerzuma bajnog u moj svijesti bljeska. Iz pepela zaboravljenih snoviđenja osmijeh se mojim umom širi, miluje srce, budi dušu iz nepostojanja i postaje svjetlosna muzika moga malog svemira.


Smijmo se ljudi jer osmijesi, ta čudesna tajna, vječna vatra našeg postojanja će se zrcaliti na nebu i ostati neizbrisiv znak, vječno sjećanje da smo nekada živjeli ovaj život, da smo bili i da se naša unutarnja vatra zrcali u plemenim jezicima kozmosa i dokazuje da je naš ovozemaljski život bio tako jednostavan i lijep. Smijmo se ljudi, jer naš smijeh je največa tajna našeg postojanja, vječna vatra, plameni jezici koji održavaju univerzum u njegovom vječnom širenju i zrcale naše postojanje u njemu.

Promjenimo način razmišljanja.

U Berninijevoj (Lorenco Bernini, 1598- 1680) skulpturi "Personifikacija zore" Dafne se, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca, pretvara u grm. Barokni umjetnik je želio dočarati kretanje i dao skulpturi ritam i dinamiku svog doživljaja.
Promatrajući skulpturu u meni se budi sinestezija osjećaja pa očima osjećam miris svitanja i grma, a zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. Spoznajem spiralni pokret koji proizlazi iz cijelog djela, taj pokret dominira i oblikuje prostor, čujem vjetar i vidim kao leprša kosa Apolona i Dafne, osjećam pokret njegove ruke na njenom tijelu, a dinamika cijele skulpture mi oživljuje mit i dočarava spoznaju tog sudbonosnog trenutka.

Ljudsko tijelo misli, diše, spoznaje i pamti na sebi svojstven način, pa se ono, slično prirodi iz koje se razvilo, ponekad u svojoj hirovitosti i osvećuje čovjeku erozijama zglobova, bujicama suza, sušom osjetila, požarom u mišićima, erupcijama vulkana u glavi, potresima iz kojih ostaju samo ruševine nekadašnjeg uspravnog stava.Pokret tijela bi se trebao, prateći promjene i modu ljudskog odjevanja, isto tako mijenjati i oslobađati. Iz nekada ukočenih, potpuno neprirodnih salonskih pokreta on bi trebao postati slobodna kreacija pojedinca, performance njegovih trenutačnih misli, želja i raspoloženja.
Čovjek se izborio za demokraciju duha, slobodu svojih misli i tako postao sudionikom pri stvaranju uvjeta za svoj bolji i ljepši život. Sloboda pokreta bi tako trebala postati pokazateljem unutarnje estetike svakog pojedinog čovjeka, izraz njegova umijeća u skladu s kulturom u kojoj odrasta i koju stvara, pokazatelj stupnja civilizacije do koje se izdigao.

"Pokret mojih suvremenika je estetičan i pun emocionalnog izraza, jer oni su slobodni pa tako i kreativni. U njihovom tijelu pokret živi, oni sami proizvode, tu valovitu, ali nikad do kraja definiranu snagu. Iako obučeno, tijelo se pokretom odaje u svojoj nagosti naglašavajući svoj oblik, svoju zrelost, a ne svoje razgolićeno divljaštvo. Čovjek današnjice svojim pokretom pokazuje harmoničan izraz svog cijelog bića." ovo je moj san o tijelu i pokretu koji sam opisala u eseju "Utopija kreativnosti svakodnevnog pokreta"

Što učiniti da ta utopija prestane biti utopija?

Koncentracija je sposobnost usmjeravanja svih tokova svjesti na jednu točku. Za početak neka to bude zadnja točka zlatnog reza, do koje dolazimo sljedeći dinamičku spiralu naših misli. To je točka u kojoj se na slici "Nastajanje svijeta" dodiruju vrškovi prstiju Stvoritelja i Adama.

To je točka prividnog mira iz koje možemo ostvariti sve što želimo. Osjetivši točku prividnog mira u sebi probajte jednu minutu ne misliti, baš, ništa. To se čini teško, ali je vježbanjem izvedivo. Ponavljajte taj trenutak dok se ne počnete osjećati "nekako" drugačije.
"Osjećanje osjećaja" koji će se pri tome u vama pojaviti će vam pomoći u daljem usmjeravanju misli i usredotočenost na novu točku.

To djeluje umirujuće i oslobađa u mozgu potrebno mjesto za nove sadržaje. Na takvim vježbama se baziraju mnoge tehnike meditacije, opuštanja i koncentracije. Veliki sportaši i glumci dokazuju da se koncentracijom mogu ostvariti uspjesi u postizanju zadatih ciljeva. U baletu i modernom plesu se tehnike izvođenja pokreta sastoje 99% od svjesne koncentracije.

Koncentrirajte se na rameni pojas i zamislite da se oko svakog zgloba zatvara kugla koja lebdi kao balon i nosi vaša ramena.
Koncentrirajte se na zdjelicu. Zamislite da je ona papirnati zmaj, a trtica končić koji joj određuje smjer kretanja. Zmaj se pokreće na vjetru, a končić je misao kojom vi osjećate njene pokrete.
Kada spoznate snagu svojih misli i iz njih proizašlu spoznaju o vašim mogućnostima pokušajte usredotočiti svoju pažnju na procese u vašem tijelu.Usredotočite se na disanje ili otkucaje srca.
Sljedeća vježba koncentracije trebala bi biti usmjeravanje svjesti na neki dio tijela i čekanja da se misli pretvore u stvarni osjećaj i da to anatomsko ustrojstvo postane misaona slika i stvarno dio vašeg uma.
Počnite s ramenom, laktom, ručnim zglobom, šakom i prstima. Zamislite ih kao staklene kugle u kojima ćete onda vidjeti početke pokreta vaših ruku, šaka i prstiju.

Gledajte svoje zglobove u isto vrijeme s različitih strana. Mjenjajte u mislima svoje mjesto promatranja dijelova tijela: od naprijed, straga, sa strane.
Usredotočenjem misli na dijelove tijela stvarate svoje anatomske slike, doživljavate ono što ste inače vidjeli samo na roentgenskim slikama ili u anatomskom atlasu. Misaona slika zgloba neka bude prozračna kugla da bi u njoj mogli slijediti zlatni rez i u svakom zglobu otkriti točku njegove dinamičke ravnoteže iz koje će svaki pokret biti skladno izveden.

Tako anatomija tijela i pokreta postaje vaše dinamičko iskustvo.
Zamislite oblike vaših kostiju, prema funkciji kojoj služe. Dugačke kosti udova neka budu cijevi u čijim šupljinama nastaju krvna zrnca, probajte zamisliti taj prostor u kojem je neprestano gibanje koje inače ne doživljavate svjesno. Misaona slika kostura koji je u stalnom pokretu može vam pomoći da spoznate vječni tok rijeke života u sebi i "Panta Rei"/ Sve teče/ prestaje biti samo napamet naučena Heraklitova izreka.

Čišćenje srca ili......

Sve što vidimo je odraz slike koja nastaje u našim glavama jer mozak ne reproducira, nego iz trenutka u trenutak proizvodi za svakoga od nas novu stvarnost.
Ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja izranja iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga kojim pamtimo i u kojem slažemo uspomene i sjećanja. Što više podataka slažemo u riznici našeg pamćenja to više ideja se rađa u našoj svijesti, to više mogućnosti imamo da uspijemo uistinu pronaći nove puteve ka spoznaji istinskog postojanja u svijetu u kojem živimo. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja.

Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje. Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.

Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje sfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da veliki univerzum postoji i mi tako posjedujemo više od njega. Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Neki putuju u daleke zemlje da bi dosegnuli tu neprikosovenu istinu koju nose oduvijek u sebi, a onda vraćajući se u matičnu luku šire kupljene istine vjerujući da su tamo pronašli put ka inicijaciji duše.

"Vjeruj onima koji traže istinu, a nevjeruj onima koji tvrde da su je pronašli" poručio nam je Andre Gide.

Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet. Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono čudesno biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.

Zar ljubavni čin nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, duplo biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum. Snaga stvaralaštva je od samog početka u nama, ona je tvar iz koje se razvio naš duševno- emocionalni univerzum, zaliha koju moramo znati vrednovati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani porukama različitih gurua, proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći zalihe svoga znanja razvijati svoje umijeće življenja.Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Naše stvaralaštvo, umijeće našeg postojanja izrasta onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše misaono- osjetilno- osjećajno "Ja".

Zaronimo u sebe sama, zaplovimo nevidljivom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Pročistimo zamagljena zrcala svoje svijesti, oslobodimo se balasta misli onih koji šire nedokazane priče o svojoj snazi, oslobodimo se prijetnji, oslobodimo se strahova od osvete nečeg još nepoznatog, nečeg još nedokazanog, oslobodimo um iz okova nametnutog nam neznanja, dozvolimo srcu da diše, duši da živi.

Iz čista srca i vesele duše, sjedinjenih u kraljevstvo čovjekova uma, proizlaze ideje iz kojih nastaju nova znanstvena otkrića. Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, postaje sve jača, sve produktivnija, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nezaboravna glazba, nacrtana slika ili isklesana skulptura.

Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. I taj naš, a onda i njihov čudesni svijet će nastajati uvijek iznova u svakoj pojedinoj glavi, bit će osobna slika koje će se ogledati u zrcalu čovjekove svijesne spoznaje.

Inicijacija duše.

Antroploški gledano, inicijacija je ispit zrelost. Gledala sam dokumentarnu emisiju o Banggee Jumpingu, među domorocima, sa otočne države Vaunatu iz južnog Pacifika, koji su skakali s litice, čvrsto omotanih gležnjeva lijanama tako da im je glava na kraju skoka završila tik nad tlom. To su bili ritualni skokovi tamošnjih dječaka, dakle nije se radilo o sportu ili zabavi nego o inicijaciji, nekoj vrsti ispita zrelosti, matura kod takozvanih primitivnih naroda pri kojoj se ljudi često izlažu vrlo velikim opasnostima. To čine samo kad misle da su spremni za prijelaz u novu životnu fazu, recimo o prelazu iz mladenaštva u odraslu dob ili kasnije ako napreduju na nekoj duhovnoj ljestvici i žele postići ili obilježiti neku bitnu promjenu u svom postojanju.
Inicijacija je svjesno spoznati trenutak postojanja duše, trenutak u kojem čovjek postane svjestan, da nema, da nepostoji čvrsta živuća materija, a da je materijalni svijet tek sredstvo koje mu omogućava da uistinu pronađe, osjeti i doživi sebe samoga. Da bi uistinu uspio u tome čovjek mora naučiti osjećati osjećanje bezimenih osjećaja u sebi, svoj do toga crno bijeli svijet obojati bojama svoje svijesti, propustiti svjetlost svog unutarnjeg sunca kroz kristale svoje duše, pogledati i prepoznati sva svoja lica u kristalnom labirintu svoje svijesti, pronaći središte labirinta, probuditi ratnika svjetlosti u sebi i onda slijedeći Ariadninu nit svoje spoznaje izači pod koplja dnevnih istina. Inicijacija je najsuptilni mehanizam duše, a pokrene se u sudbonosnom treptaju oka u kojem čovjek počne osjećati nezadovoljstvo unutar sebe, nezadovoljstvo sa svojim životom, kada osjeti da u njemu živi stranac kojeg je nesvijesno ugostio, a nikada nije uspio skinuti masku s njegova zakrabuljena lica. Tada se počnu buditi u čovjeku novi interesi, koji ne moraju biti usko religijske ili okultne prirode. Čovjek odjednom počne gledati kroz okna svoje probuđene duše, boje, zvukovi mirisi, dodiri dobivaju drugačije značenje u njegovoj svijesti. Svijet u kojem živi postaje njegov novi dom, dom u kojem je do toga trena samo preživljavao, dom u kojem nije bilo znakova njegove osobnosti, dom koji je do tog treptaja oka bio ogromna tamnica njegovoj duši, crno- bijeli svijet bez mirisa i okusa, bez suptilnih tonova svitanja, bez purpura sutona, bez promjene godišnjih doba, bez osjećaja unutarnjeg ritma, bez osjećaja za unutarnju ravnotežu, bez osjećaja za prolazak zrnaca svijesti kroz unutarnji pješćani sat.
A onda se dogodi iznenada, u jednom presudnom trenutku, rodi se želja, uzburka se čežnja, probudi se znatiželja i krabulji ples, do tog trena bezimenih osjećaja, započne svoju igru u dubini duše. Maske polako padaju i čovjek počne u zrcalima svog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta prepoznavati svoja različita lica.

Što će s tom spoznajom započeti, ovisi o njegovim interesima, o njegovom znanju, njegovom obrazovanju. To je taj odlučni trenutak u kojem se mora sam za sebe odlučiti što je za njega važno, što mu stvara ugodu, što ga koči, što ga odvlači u nepostojanje, a što mu daruje lakoću i lepršavost postojanja.
Otvaranje Pandorine kutije unutar sebe samoga je opasno, ali kada je u jednom trenu otvorimo ona mora zauvijek ostati otvorena, jer na njenom dnu se krije nadanje, koje je po legendi Pandora iz straha od osvete, zauvijek ostavila zatvorenom u kutiji.
Inicijacija se ponekad događa spontano, nesvijesno dolazi do pokretanja tog čarobnog mehanizma koji uzburka našu životnu energiju i sjedini je sa kozmičkom, dogodi se u trenutku polaganja zakletve u vojsci, pri položenom završnom ispitu, pri prvom poljubcu, vjenčanju, rođenju prvog djeteta. Tada se rađaju u čovjeku novi osjećaji, osjećaji koji izazivaju spontane promjene unutar duše, promjene koje se odvijaju spontano u vremenu sazrijevanja iz djeteta u odraslu osobu. O tome procesu, tom mehanizmu duše, o tom obliku inicijacije nam je Carl Gustav Jung ostavio u naslijedstvo model ratnika, kojim on vrlo ilustrativno opisuje izrastanje spoznaje o odgovornost prvo prema sebi samome, zajednici, obitelj i svijetu kojem živimo.

Duša starog kestena

Drvo starog kestena u perivoju djetinjstva je u meni podtaknulo mehanizam inicijacije, probudilo sjećanja, uspomene i postalo zrcalo u kojem vidjeh svoje nespoznate, nesazrele, neodživljene emocije. Prvo smo pod krošnjom plesali sa zrakama sunca, igrali se skrivača sa sjenkama njegova lišća, puštali da nam pere lice kiša čije su se kapljice razbijale u tisuće kristala dodirujući njegove grane. A onda smo odrastali i krili prve zagrljaje i poljubce u širokoj sjenki njegova već ostarjela bića. Ležali smo na travi zaštićeni njegovom toplinom, kroz treperavu mu dušu promatrali zvjezdano nebo i slušali tišinu ljetnih noći. Ljubav je u nama rasla i mi smo je umjesto riječima, umjesto šapatima uzdrhtalog srca željeli ovjekovječiti urezivanjem srca sa amorovom strijelicom i inicijalima u koru tog čuvara naših tajni.
Zalutah jednog zimskog solsticija u taj perivoj tražeći uspomene na prve nemire. Ožiljci na njegovom tijelu su ranjavali moju dušu. Izbrojala sam dvadesetak srdašaca koja nisu znala što čine. Stari kesten nam je opraštao i podnosio našu okrutnost. To je ljubav mislio je i podnosio boli. Ovako ranjen i pokriven pahuljicama snijega izgledao ja kao ranjeni ratnik svijetlosti koji čeka trenutak umiranja.
Osjetih u sebi rađanje nekog do tog trena bezimenog osjećaja. Tuga i sram se sjediniše u oštricu amorove strijelice i ja osjetih ubod u srcu.

Lutala sam uspomenama dok je s neba kapao pahuljasti pokrivač i zaustavljao se na opustjelim granama. Stari kesten me je branio od hladnoće i ja nisam osjećala kako vrijeme prolazi. Oronuli samotnjak je osjetio moju tugu obgrlio me toplinom svoje duše. Pogledah u nebo i vidjeh jednu veliku pticu kako se spušta na njegove grane. Nebeski orao, pomislih i zadrhtah od uzbuđenja, vidjeh moju prestrašenu dušu pred porotom prirode koju sam vrijeđala, kojoj nisam odavala dovoljno poštovanje. Sjetih se pročitanog o inicijaciji duše. Samo najviši duh, preko sobstva čovjekove duše može pokrenuti u duši mahanizam inicijacije, probuditi je. On je učitelj svih učitelja, mudrac svih mudraca, alfa i omega svih sustava.

U mom unutarnjem labirintu zaigraše probuđene emocije svoj krabuljni ples. Počela sam skidati maske sa tih, do tog trenutka spoznaje, nepoznatih lica. Vidjeh nestašno djete, zaljubljenu djevojku, zrelu ženu, vidjeh neznanje, ignoranciju, netoleranciju, nerazumjevanje, nesposobnost samokritike u crno bijelim tonovima moje svijesti.
Pogledah ponovo u nebeskog orla koji je još uvijek sjedio na granama starog kestena. Iznad njega je nebo bilo sivo i puno bijelih suza neba. Da i nebo plače od sreće kada jedna duša spozna svoje nepostojanje u svjetlosnom zagrljaju univerzuma. U dubini mene, u onim do tada nepoznatim širinama duše se pojavilo svijetlo nad svijetlima, moje emocije zaplesaše ples u čast proljeću koje se rađalo u pejsažu duše. Vidjeh boje, začuh cvrkut ptica, osjetih mirise procvalog cvijeća i ja šapnuh oronulom starcu, tom dobročudnom čuvaru naših davnih tajni.

"Oprosti, molim te oprosti mi, dosadašnje neznanje."

Pogledah u ogoljelu krošnju, nebeskog orla više nije bilo, odletio je među oblake da zaustavi suze neba.

Reiki, univerzalna kozmička energija ili jednostavno ljubav?

Energija koju osjećam u ovom čudesnom kaosu duševnih stanja je od nekih nazvana univerzalnom kozmičkom energijom. Osluškujem vjetar i čujem ga cijelim tijelom, on mi šapuće istinu o tajanstvenoj životnoj sili o kojoj su, kroz dosadašnju povijest govorili mnogi veliki sveci, proroci, iscjelitelji, filozofi i znanstvenici, od Krista, preko Paracelzusa pa sve do mnogih suvremenih fizičara, neurobiologa i neurofiziloga. Nazivali su je raznim imenima i nastojali kanalizirati putevima ljudske svijesti. Danas etablirana pod japanskim imenom Reiki, ta vječno postojeća univerzalana životna energija, postaje žudnja čovjekovog uma, jer spoznavajući da ona postoji svi mi možemo osjetiti širenje ljubavi i svjetlosti u sebi i oko sebe.

Uspomene se bude i kao treperavi trenutak nošen tom čudenom energijom, iz Penelopinih snova, ulaze u svijest i stapaju se ovim trenutkom u kojem se horizont oblači u purpur ljubavi.
Iznad mora dolazeća noć iskri srebro najavljujući mjesečev izlazak na scenu postojanja. Njegovo mjesto u uglu mog pogleda uvijek čeka na njegovo kupanje u beskraju ove čudesne ljepote. Iz pjenušave sreće života izlaze zvjezdana slova kojima pišem tvoje ime na putu ka vječnosti. Osjećam dodire sutona koji me poziva u nove snove. Pogledom milujem dragu sliku u sreći rađanja istine. U daljini, među rimama pročitanog epa, naslućujem suptilne glasove sirena koje me mame na pučinu, u bezdan iz kojeg se je teško vratiti u luku smirenja.
Sanjam novi san o početku svijeta, jer bez tebe svijet je bio drugačiji. Ljepota tog trenutka zaglušuje glasove zle sudbine. Na strunama mjesečine iznenada čujem tonove vječne sonate, a vršci prstiju moje duše dodiruju strune srca i slijede ritam te čudesne melodije.
Tonovima ljepote, već davno zaleđene suze u srcu vremena postadoše biseri, znak ljubavi na licu tek probuđene želje. Venera me promatra očima boje sna i prosipa nove perle za ovu kadenu sreće koja me sidri u lakoći postojanja.
Mjesec sjaji noćas drugačije, a ja lutam vremenom drevnog pjesnika, plivam oceanom njegovog snoviđenja i zaboravljam vrijeme traganja za biserima koji su se krili u dubini mojih osamljenih noći.

Plivam tkivom sna, nošena valovima buđenja, ka žalu neke još nepoznate obale života. Zeleni otok iz drevnoga epa se nazirao u maglićastom jutrenju i ja osjetih toplinu uzavrelog pijeska na koji sam se kao brodolomac nasukala.
Novo se jutro kroz moje spuštene trepavice tromo uvlači u dušu koja još sniva, a srce osjeća da će u nadolazećim trenutcima življenja sve tuge nestati budeći u meni dijete čuđenja i ženu uzdrahtalu od čekanja.
Otvorih oči dotaknuta suncem onog naglog ljeta i vidjeh onu dugo traženu školjku na pijesku u kojem je bisernim slovima bilo upisano tvoje ime. Još snena osjetih mirise maslina, lavande i smokava koji su se širili iz zagrljaja boginje koja je na toj plaži sreće obećavala ostvarenje sna.
Probudih se u postelji od maslinovog drveta i vidjeh leptirastu galiju koja se vraćala na Itaku zelenu i smjernu, satkanu od treptaja te čudesne univerzalne kozmičke energije koja izrasta iz čovjekovih snova i ljubavi.

Anima mundi

Stojim na vrhu planine uz jezero sreće. Pogledah u beskraj i vidjeh da se iznad vrha planine, tamo gdje duga dotiče nebo, prostire velika livada puna nebeskih cvijetova. Slijedim glas ljubavi i nošena energijom koja se u meni rađa gubim težinu i postajem struna koja u istom trenu treperi u jezeru i na cvjetnjaku. Usred cvijetnjaka izrasta veliko drvo koje baca sjenke na sve četiri strane svijeta.
"Ovo je toliko opisivano i opjevano drvo spoznaje." pomislih"U njemu stoluje ljubav." začuh treptaje duše materije."Iz njegove krošnje struji simfonija univerzuma."

"Ispod njegovih korjena je izvor života, voda koja se potokom slijeva u veliko jezero ljudske sreće."
Sunčevim sjajem obasjano blješti jezero kojem vidim kraj. U daljini na pučini, se nazire otok sreće.Uz obalu se ljuljuška mali brodić bez kormilara.

"Pođimo do otoka." poziva me Anima mundi "Tamo je arhipelag uspomena, sreće i spokoja. Tu se sastaju misli onih koji su zauvjek otišli od vas, to je prebivalište onih koji su u životu istinski voljeli."
Krećem za glasom.

"Tamo je Sunčani grad u kojem zajedno stanuju svi prošli i sadašnji bogovi u zajednici sa suncem i ljudima. Njih dvore vile, vilenjaci, plejade, ladarice i anđeli." prisjećam se legendi koje sam slušala pred spavanje.

"Zašto sam ovdje?" pitam"

Odavde ćeš se vratiti u svoj trenutak bogatija još jednim iskustvom, snažnija u uvjerenju, sigurnija u odluci."
Na travnjaku pored mene se uz iznenadni bljesak pojavi Čovjek bez znakova proteklog vremena na sebi. Promatrala sam siluetu koja mi se približavala i prepoznah korak koji sam kao dijete pokušavala stizati.
"Kako si uspio ponovo oblikovati svoje tijelo?" pitam iznenađeno

"Sjeti se Faustovog pitanja."

"Što održava svijet u njegovoj dubini?"

"Ovo što si vidjela je proces koji je stvorio cijeli svijet."

"Molim te ne odgovaraj mi Goeteovim jezikom."

"Pitala si Goeteovski." prepoznajem osmjeh na licu Čovjeka

"Uredu, moje pitanje je što ovaj svijet čini homogenim i otpornim na ubilačku energiju zlih misli? Što je to što nas sjedinjuje s univerzumom, što nam otvara puteve u vječnost i beskonačnost sna? Kako si uspio iz materije sna oblikovati svoje tijelo"
"Kada su snažni umovi prodrli u dušu materije i otkrli snagu njene energije, činilo se da je otkriven put ka spoznaji sna. Vjerovao sam u pomirenje neba i zemlje, u prestanak ubijanja i ranjavanja, vjerovao sam u jedinstvo sna. S otkrivanjem duše materije je počela epoha novog naučenog neznanja. Otkriveni su zakoni nejasnoće i otvorenih mogućnosti, ali tajnu o energiji svjesne spoznaje još nisu otkrili. U ljudskim mislima leži klica spoznaje kojom se izvan laboratorija, jedino u stvarnom životu može prodrijeti u dubinu uma i dokazati postojanje te energije u svakom čovjeku i svakoj travki, u svakom cvijetu i svakoj životinjici. Ovo, što si upravo doživjela, je bio proces kvantizacije i teleportacije. ""Tko si Ti? Bog?" pitam nesigurno"Bog je samo riječ koja je toliko korištena da je već davno izgubila ono značenje koje su joj nekadašnji moćnici odredili. Ja sam samo osmjeh tvojih ćelija, znamen tvojih praotaca, luda u tebi, proces vječnog održanja enrgije."

"Iz čega si Ti nastao?" pokušavam otkriti tajnu početka

"Ja sam ostatak jednog davnog života, klica koja je preživjela umiranje jednog davnog svijeta."

"Dakle početka uopće nema, sve je samo prelaženje jednog u drugo." osjetih uzbuđenje nove spoznaje.

"Zbog toga je izmišljena riječ Bog koja krije tajnu ljudskog neznanja."

"Ti si sada čovjek. Tebe tako crtaju. Znači već su te mnogi vidjeli."

"Došao sam u ovom obliku da bih lakše s tobom komunicirao. Ja nemam krvi ni kostiju, ja sam atrapa Boga kojem puk predaje vlast i odgovornost, atrapa u čije ime se vode ratovi, ja sam opravdanje za mnoga ubistva i bezbroj podvala."

"Ti si misao, ti si želja i ljubav, ali kako si stvorio ovaj prostor koji do sada od smrtnika nije otkriven."

"Ti si svojim dolaskom stvorila ovaj prostor i mene u njemu. Tvoje vjerovanje je oblikovalo zamišljeni raj i grad sunca i jezero istine i arhipelag uspomena, spokoja i sreće."

"Gdje si ti kada sam ja na zemlji?"

"Ja sam duša univerzuma koja postaje bogatija svakom smrti dobrih ljudi. Ja nastajem uvijek iznova, jačam ljudskom srećom, obnavljam se vašom ljubavi. U meni su skriveni umovi svih dobrih ljudi koji su vas smrću napustil. Ljudska zla misao se širi kao zaraza, napada čak i jadne životinje. Od nje umiru i ptice."
"Što trebam učiniti?" pitam ovaj puta sebe.
"Ti svojim postojanjem činiš sve. Savladala si zadanu ti lekciju, naučila si osjećati osjećanje osjećaja. Ja sada čujem tvoje misli koje se kao glasnici neba šire prostorom i spajaju sa mislima univerzuma. Ostani takva, stvaraj tu energiju, širi je svojim mislima, pobratimi lica u univerzumu i sunce će jednoga jutra izaći u isto vrijeme na svim stranama svijeta, zlatna prašina će se prosuti po svim zemljama, nebo će se pretvoriti u jednu jedinu dugu i ujediniti sve misli u jedan san."

"Kako će se zvati ta energija?"

"Ljubav. Pogledaj nebo već blješti duginim bojama. Kreni u beskonačnost, ovo je trenutak ostvarenja našeg zajedničkog sna. Vrati se na početak filozofije, otkrij u davno napisanom istinu o Ljubavi. Zaboravi da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao demona, zaboravi njegovu gozbu i u njoj naslućenu homoseksualnost, ali sjeti se Diotime, svećenice ljubavi i Sokrata koji se služi njenim mislima da bi govorio o ljubavi." glas je nestaje istim bljeskom svijetla kojim se pojavio, a ja se prisjećam drevne pjesme o Duši Materije.

Lutam snena ljubavlju prosutim zvjezdanim stazama
snivam o ljepotama što se u sutonima kriju,
dlanovi miluju, u nebeskim vazama,
magličaste cvijetove
te čudesne vječne duše neba svijetove,
da se anđeli u svojim treperavim fazama,
jutrima u ljepotu dnevne svijetlost sliju.
Koplja dnevne svjetlosti,
kao strijelice Kupidove poslagane,
kao kapljice životnog slapa,
taj čudesni trenutak smjelosti
budi sjećanja i uspomene
u prošlosti izgubljene,
i pretvaraju njihovu prošlu ljepotu
u treptaj oka u dušu materije i života dobrotu.I
skre sjećanja, uspomene se bude,
sve one zaboravljene tuge,
neki rastanci zalutali u daljine,
trepere bojama vječne nebeske duge.
Vidim staru trešnju u odori kiše
i srce urezano, srce koje ne voli više,
a na suhoj grani poezija vode sjaji
blješte kristali i smiješe mi se u potaji.
Čujem šapat neba,
zvijezdane staze me u snove vode,
ljepotica noći, jedna zvjezda sjajna
jutra najavljuje bajna,
ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,
šapuće duše neba glasom
isplakane suze su poezija vode
i tvoj zvjezdani put do željene slobode.

Dianoetika i slavlje osjetila

Čovječe upoznaj sebe

Herman Hesse

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.

Ona te proganja zato što bježiš od nje.

Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.

Moraš voljeti...

Dakle, voli patnju.

Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.

Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i

nemoj je primati s mržnjom.

Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.

Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time

"Dođi i sjedni za naš stol dragi goste" je poziv kojim otvaramo vrata našega stana, ali i našega srca prijateljima. Prihvaćajući koreografirane kodekse dobrog ponašanja u društvu mi to prihvaćanje očekujemo i od onih koji dolaze u naš dom. No ti kodeksi su nastajali u vremenu kada se još nije dovoljno poznavalo djelovanje ljudskog tijela, a još manje djelovanje mozga i utjelovljenog uma. Nekada mi se čini da su raskalašene antičke gozbe bile više primjerene ljudskom tijelu i njegovoj djelotvornosti nego kasnije uobičajena salonska druženja.
Saloni za ručavanje, počevši od renesanse u trajanju do sredine prošlog stoljeća, su bili zrcalo etikete, a iz njih izrasli zakoni o dobrom ponašanju za stolom odišu ukočenosti i neprirodnim pokretima. Ispod elegantnih haljina i odjela su se u onom, nama davnom, vremenu sakrivali korzeti koji nisu dozvoljavali nepravilno sjedenje, ustajanje, stajanje i hod. Prisjećajući se fotografija i filmova napravljenih po stilu tih vremena, čini mi se da su se svi ljudi isto držali i nisu imali potrebu, ali ni mogućnosti, osjetiti svoj istinski ritam i svoju dinamiku.



Moda odijevanja se kroz stoljeća mijenjala, mjenjali su se ambijenti življenja, a kodeksi dobrog ponašanja i iz njih proizašli pokreti su ostali, u periodu od zadnjih tri-četiri stoljeća, isti.
Danas u vrijeme ležernog oblačenja i kulta kreativnog kuhanja, kada manje više manje svatko slijedi modu, a u svom domu želi isprobati novi val gostoprimstva, za sobom povlači i kreativnost odabiranja posuđa, čaša i pribora za jelo, ukrašavanje stola, oblikovanje i količinu ponuđenih porcija, trebali bi se pozabaviti i sa novim koreografskim kodeksima ponašanja za stolom.
Novo gurmanstvo nas poziva na istinsko uživanje u jelu, što za sobom povlači i buđenje novog ritma pri sjedenju, upotrebi noža i vilice, pri uzimanju jela, pri kušanju pića. Koreografija držanja i ponašanja za stolom bi trebala proizaći iz tog novog ritma i dozvoliti tijelu da se uistinu slobodno, ali korektno pokreće.
Poštovanje kodeksa dobrog odgoja obilježava, isto tako već stoljećima, kostimografiju oblačenja i koreografiju pripremanja za odlazak u goste, zatim koreografiju dolaska u kuću domaćina, kao npr. vrijeme dolaska, odlaganje kaputa, predaje poklona ili sitnih pažnji, te domaćinovih gesta dobrodošlice, ritual i ponuda aperitiva s maštovitim snackom, razmještaja gostiju u prostor i oko stola, serviranja jela, odabir lagane muzike, osvjetljenja, tema razgovora i sl.
Upravo ti ritulali koji se odvijaju uvijek na sličan način dokazuju našu želju, ali i našu nevjerovatnu sposobnost da sebi i drugima uljepšamo trenutke života. Iako često nesvjesno mi u tim trenucima postajemo umjetnici svakodnevice, a naši pokreti izvođači tog umijeća.
Već pri samom pripremanju novih delicija nastaju nove misaone slike u našoj svijesti, misaone slike iz kojih u konačnici izrastaju i novi pokreti, a njhovo umijeće pretvara čvrstu materiju živežnih namjernica u umjetničke slike i skulpture koje se redaju na stolu. Zadovoljni rezultatom svoga rada mi ubrzo zaboravljamo napor utrošen pri pokretima koji su stvarali ta naša djela. Tu se opet susrećemo sa zaboravom svjesnog bića koji je uvjetovao naš spori razvoj kroz evoluciju civilizacije.
Usvajanje i poimanje pokreta kao osnove svake koreografije, u svakodnevici ne bi smjela ni u jednom momentu osiromašiti idejama i varijantama. Svijesnim sudjelovanjem u pokretu mi ga usvajamo i pamtimo i tako obogaćujemo repertoar osobne koreografije i ostvarujemo umijeće kretanja.
Zaustavimo se na trenutak misaono u skupim restoranima i promatrajmo kojom elegancijom pokreta konobari serviraju naručena jela. Na njihovim dlanovima tanjuri lebde, na čašama ni u jednom trenutku ne ostaju otisci prstiju, a kada skupljaju upotrebljeni pribor nečuje se udaranje žlice i vilice o podlogu, nema zvukova lupanja, struganja, udaranja. To su izvježbani pokreti iz njihovih školskih dana, oni su postali njihove navike, njihovo umijeće stvaranja ugode u atmosferi restorana u kojem su zaposleni.
Vratimo se ponovo u naš dom i zavirimo u plan onoga dana kada očekujemo goste na večeri. Ugodan osjećaj dolazećeg druženja nam daje krila i mi lebdimo kroz stan, pregledavamo uglove u kojima bi se mogli pronaći zalutali ostatci prašine, glancamo ogledala, poliramo namještaj usisavamo tepihe, slažemo cvijeće u vaze, odlučujemo se za boje stolnjaka, salveta i svijeća koja će odgovarati bojama jela koje ćemo servirati. To lepršanje traje sat, dva i mi odjednom osjećamo umor, bol u leđima i ramenima, glava puca, a jelo još nismo ni počeli pripremati.
Stol i stolice od Le Corbisiera blješte, kauč i fotelje od De Sede smo upravo iznjegovali sredstvom za kožu, tanjuri od Rosenthala, čaše od Vilou und Bosch, posuđe od Zeptera poslagano čeka spremno za uptrebu. Jela na koja smo se za tu večer odlučili još nitko nikada nije servirao. Unosimo svoje umijeće u spremanje jela birajući začine, kombinirajući priloge, oblikujući porcije i desert.
Sjećajući se večera u našem domu i promatrajući večere kod prijatelja zaključujem da svaki čovjek u sebi nosi bezbroj potencijala stvaralaštva i želju za njihovim pokazivanjem. Iz godine u godinu su se u našem društvu ambijenti i ponuda jela mjenjali, naše odjevanje smo prilagođavali trenutačnoj modi ali je držanje tijela ostajalo isto ili čak postajalo lošije. Pokret naš svagdašnji kao da ne spada u umijeće gostoprimstva. Zgrbljeni, sve više, mi nudimo uvijek nove delicije, kuhanje traje sve kraće, a mi smo sve umorniji jer nismo u repertoar svojih mogućnosti uključili svijest o pokretu i njegovom izvođenju. Umorni od neekonomičnih pokreta mi se, okićeni sportskom elegancijom odjeće, bez elegancije i lakoće pokreta valjamo između kuhinje i blagovaonice. Trudimo se da donošenje i odnošenje tanjura bude uvijek izvedeno s prave strane, da pogled pri dizanju čaša ne luta prostorom, a pri tome grčimo nepotrebno dlanove, a ruke i vrat sve više i više bole. Sjedeći za stolom sa najdražim prijateljima jedva čekamo da večer prođe jer leđa umorna od krivih pokreta jednostavno više ne mogu izdržati.
Koreografija svakodnevnog pokreta je umijeće koje se stiče vježbanjem, ali to nije onaj mukotpan trening tijela do iznemoglosti, to nije trening za postizanje sve veće izdržljivosti, nije trening za ostvarivanje prekomjerne snage u mišićima, nije sport, nego vježbanje svjesti o pokretu i sticanje novih iskustava u njihovom izvođenju.
Uporedimo osjećaj za pokret sa osjećajem koji u nama ostavljaju okusi ponuđenih ili osobno pripremljenih uvijek novih delicija pri svečanim večerama.
Opuštenost atmosfere i ljepota ambijenta pojačavaju u nama pozitivnu energiju i sva naša osjetila upijaju i šire ugodu tijelom. Mi to sve prvo vidimo, a onda osjećamo mirise, čujemo tonove daleke tihe muzike, osjećamo naklonost u stisku ruke, prisnost u pogledima, sreću u osmjesima. Naša osjetila u tim trenucima rade punom parom i u našim tijelima se sam od sebe umnožava ugodan osjećaj.
Pri pripremanju jela mi isto tako sudjelujemo sa svim svojim osjetilima. Očima biramo namirnice i već kod slaganja menua pokušavamo složiti boje jela. Ovisno o stilu i namještaju naše blagovaone mi biramo oblik i boju tanjura, stolnjaka, cvijeća, svijeća i salveta. Jela koja pripremamo slijede boju tanjura, a na tanjurima slažemo jela u paleti njihovih nijansi. Uživanje u jelu uistinu prvo počinje kroz oči. Dok kuhamo mi odabiremo začine, kušamo i mirišemo, naša osjetila okusa i njuha nas vode kroz tajnoviti svijet gurmanstva i slijedeći njegove zakone mi pokušavamo uskladiti mirise i okuse izbjegavajući one koji se nepodnose.
Sjedeći za svečano postavljenim stolom mi uživamo, zahvaljujući našim osjetilima, u ukusu skuhanog ili smo sretni jer drugi uživaju u našem umijeću.
Tako naša osjetila potaknuta novim izazovima pamte okuse i mirise, obogaćuju svoj repertoar sjećanja i mi bogatiji osjetilnim iskustvima pamtimo takve večeri. No cijelo to vrijeme je naše tijelo, iako oboružano pozitivnom energijom ugode i ljepote, bilo pasivni sudionik u tom slavlju osjetila.
Istuširano i namirisano, obučeno u najnoviji krik mode, tijelo nama za ljubav podnosi naše neznanje o njemu i zapostavljanje njegovih unutarnjih osjetila. Bez poticaja mali senzori u njegovim mišićima i zglobovima tonu u san i svaki put probuđeni nekim pogrešnim pokretom spremaju osvetu u obliku napetosti i grčenja mišića, ili bolova u zglobovima. Ruke i dlanovi se koče, ramena bole, u vratu pri svakom pokretu nas bodu oštrice noža, a u glavi sijeva i na koncu je i podizanje čaše za oproštajno piće mukotrpono.
Drugo jutro se budimo s glavoboljom i uvjereni smo da je vino krivac za to, a vino je bilo najbolje koje je domaćin imao u svom podrumu. Umrtvljeno tijelo potsjeća na dugo sjedenje za stolom, svaki pokret izaziva bolove i mi jednostavno zaključujemo da starimo i da nas napušta elan vital, a ne pomišljamo da nas tijelo upozorava na zaborav svjesnog bića, da nas molećivo poziva na slavlje svojih unutarnjih osjetila iz kojih proizlaze naši pokreti i spoznaja našeg postojanja tijelom.
O moje tijelo, kada bih uistinu u tebi spoznala iskonsko trojstvo, tvoju visinu, dužinu i širinu, kada bih u tebi prepoznala tvoju dušu, tvoje i moje svojstvo, tada bih u dubini tebe, dok te tako mučim, osjetila i tvoje nespokojstvo, tvoju virovitu dubinu. Dok moj misaoni um uživa u slavlju vanjskih osjetila u tebi teče moje vrijeme i život se kreće, ti me svojim bolnim pokretima prisjećaš na svoje stanje, a ja ne slaveći tebe, u tebi tražim krivca za svoje stanje i osuđujem te na mirovanje, oduzimam ti pokret, uspavljući još više tvoja unutarnja osjetila. Oprosti mi neznanje, oprosti nevjerniku tvoje stanje.
Osluškujem do sada nespoznato nijemo kolo tvojih ćelija i tek sada začuh tvoj zov, prepoznah uzdah tvojih struna, osjetih tvoj i moj pokret u treperenju zvjezda tvoga neba. Jedna za drugom se smjenjuju misli, iskre Platonove ideje u mojoj svijesti i ja vidim tvoju bol. Da, obukla sam moderne uske hlače nespoznavajući opasnost gubitka pokreta zdjelice u njima. Zbog njih sjedim na trtici umjesto na sjednim kostima, a nježna trtica se lomi pod težinom moga nestabiliziranog trupa. Kralježnica se uvija pod težinom prsnog koša, njeni mišići se koče i zaustavljaju mi dah. Gubim osjećaj okusa predivno pripremljenog jela, ugodu mirisa i okus skupog vina. O moje tijelo iz dubine tebe iz tvojih dubokih osjetila izvire moj pokret i ljepota mog života.
Ako za vrijeme svečanih večera ne učinimo ništa za buđenje naših unutarnjih osjetila smještenih u mišićima i zglobovima, pokušajmo barem prije lijeganja u krevet rastegnuti mišiće. Stojeći u kupaoni pred ogledalom dok peremo zube mi možemo istegnuti kralježnicu, trbušne, prsne i leđne mišiće udišući duboko i polako izdišući uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Odlazeći prema spavaćoj sobi malo duljim polaganim koracima rastežemo i mišiće nogu, a prije nego što legnemo možemo podižući ruke ka stropu zijevnuti i još jednom rastegnuti cijelo tijelo.
Rastežući se mi budimo u tijelu njegovu duboku osjetilnost i kao što smo ga vanjskom higijenom pripremili za spavanje tako mu i unutarnjom higijenom omogućavamo ugodan san. Buđenje će onda biti bezbolno, a sjećanje na prošlu večeru ugodno.

Dianoetika i ideokinetičke, misaone slike

Moje misaone slike su predočavanje mojih sjećanja i pamćenje mojih razmišljanja. Sve što sam u životu vidjela, svjesno spoznavala, zamišljala i željela ostalo je pohranjeno u podsvjesti, preobraženo u pritajenu energiju čije djelovanje mogu, kada poželim, mišlju ponovo pokrenuti i pretvoriti u sliku.
Želja za umijećem pokreta je misaona slika koju jasno vidim mojim umom, slika koja u meni budi spoznaju ljepote nekog novog osjećanja koje se iz kranje točke zlatnog reza, točke prividnog smirenja, širi tijelom. To je točka u kojoj se grle želja i san. Tada gledam očima mozga i pozdravljam izlazeće sunce, slušam simfoniju boja, osjećam polet u svježini dana u kojem se budim i vidim kristalno jasnu sliku mog istinskog postojanja u univerzumu.

Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mojim mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u mojoj kosi, toplina na mojoj koži, svjetlo u mojim očima, simfonija univerzuma u mojim ušima. Ja i prostor oblikujemo cjelinu, u kojoj se isprepilće sklad njegovih oblika sa skladom mojih pokreta. Osjećam dinamiku pokreta ritmom titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, znak izjednačenja materije i energije. U toj blještavoj rešetki na čijim čvorovima se taloži, u materiju prebražena energija, prepoznajem obrise moga tijela, osjećam u sebi ujedinjenje postojanosti i dinamike, nepromjenjivosti i promjenivosti, misli i pokreta. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije mojih misli i ljepote sna, moje tijelo izrasta u pentagram, idealno Platonovo geometrijsko tijelo zatvoreno u prozračnu kuglu .
Moje trodimenzionalno tijelo se u svojoj kinesferi pokreće i postaje mnogodiomenzionalna čestica univerzuma. Ona titra valovima misli koje mi šapću glasom istine:
"Pronađi u sebi točku iz koje sve kreće i spoznaj da je to krajnja točka zlatnog reza, oči božje, atom tvoje svjesne spoznaje, Aleph, aktus purus, polazna točka i pokretač evolucije. Ona je u tebi, u meni, u nama. Ona nije samo obilježje savršenosti građe ljudskog tijela. Ona je središte tvog, mog, našeg utjelovljenog uma. Tek kada ju spoznaš, pokret postaje poezija tvog misaonog "Ja", poezija kojoj emocionalno "Ja" dodaje osjećaj za pokret, koja širi granice čistog razuma, postaje dio tvog bića, nastaje, djeluje i traje u tebi kao tvoja životna energija. Poezija pokreta je sloboda i budućnost tijela smišljena tvojim mislima, ostvarljiva voljom tvog utjelovljenog uma. Tvoj um pokretom oblikuje tijelo, ostvaruje ljepotu postojanja, novi život pun novih pokreta. I život više nije samo djelovanje nego postaje sjen i san, zamisao prostora, neograničena cjelina pokreta, kinesfera tvog tijela koje titranjem gubi težinu. Iz svakog novog pokreta struji snaga, nezaustavljiva rijeka nastajućih oblika."

/Tijelo može više od onoga što mi vjerujemo da može/

Taj glas istine je pozdrav izlazećem suncu, himna umijeću pokreta i misaona slika jutra u kojem se budim puna odsanjanog sna o tom umjeću. Sunce me tada hrani energijom dobrog raspoloženja, moje tijelo se smije i ja se smijem snjim. Vraćam se maštanjima iz kojih u mojim mislima nastaju nove slike.
Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.
svijet zrcala
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama univerzuma uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća. Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.

Radeći na svom držanju, ispitivala sam i otkrivala do kuda sežu granice izvedivog pokreta i stvarala uvijek nove misaone slike. Otkrivši prepreku u tijeku pokreta zaustavljala sam misao na toj slijepoj točki mog uma i pitala se zašto je to tako. Odgovor se uvijek krio u nedovoljnom poznavanju tajnovitog svijeta moje senzomotorike. Shvatila sam da je taj svijet još uvijek nedotaknut mojom samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.
Vraćala sam se vrelu svjesne spoznaje među bisere koji su se slagali u mom utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga. Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi. Misao dotaknu sedef i u unutrašnjosti, "onog" tajnom obavijenog duševnog stanja, zasja biser moje biti. U njenoj dubini vidjeh skriveni izvor energije iza kojeg je bilo isušeno korito pokreta.
Pošto nisam imala bolova, bilo je lagano osjetiti tu prepreku i spoznati je kao nesklad u nepoznatom prostoru moje svijesti o tijelu i pokretu i početi ga misaono osvajati. Moje tijelo je s vremenom počelo djelovati onako kako sam ja željela, pa sam počela pri hodu, sjedanju, ustajanju i obavljanju svakodnevnih aktivnosti, koristiti kinetološke metode pokreta, zamišljajući geometrijske oblike koji su ostajali kao njihov trag u mojoj svijesti i postajali misaone slike skladnog prostora. Svaki novi pokret je bio i nova slika. U mom umu je nastajala galerija puna zamišljenih pentagrama, poliaedera, kružnica i kugli, a u svakom tom geometrijskom obliku su, kao oči božje na zadnjoj točki zlatnog reza, bdile moje unutarnje oči.

U praksi, pri radu s pacijentima, susretala sam se sa krutošću zglobova, skraćenim mišićima i bolovima izazvanim nepravilnim korištenjem sustava za pokretanje. Teoretski sam znala problem raščlaniti, ali tada još nisam bila pronašla jezik kojim bi pacijentu objasnila ono što sam ja spoznala o mome tijelu.
U akutnoj fazi boli, obične tjelesne vježbe su stanje samo pogoršavale. Tražila sam mogućnosti koje bi, pored klasičnog suzbijanja boli tabletama, elektro terapijom, injekcijama, trajno djelovale umirujući. Uspoređivala sam moje držanje s pacijentovim i pitala se gdje i u kojem vremenskom odjeljku pokreta kod njega počinje bol. Razlog nije mogao biti samo u vanjskom, vidljivom izgledu ramena, vrata ili neprirodno savijenoj kralježnici.
Počela sam promatrati ljudske pokrete u svakodnevnom životu, hod, način sjedenja i ustajanja. Tuđa tijela su mi počela pričati istine o sebi. S vremenom sam zaključila da ljudsko tijelo tokom cijelog života, potvrđuje svoje značenje i kao što baletni pokret tijelom balerine priča bajku tako su mi tijela pacijenata pokretima pričala svoju životnu priču. Koliko ljudi toliko pokreta i toliko njima ispričanih priča. Nema smisla upoređivati. Svatko od nas ima svoj urođeni ritam i svoju dinamiku pokreta i koristeći se spremištem zatajenih osobnih mogućnosti treba krenuti u popravak sebe samoga. Pokret je izdajica, on odaje naše slabosti, naše osjećaje, u njemu se zrcali naša misao.
Još uvijek se u mom misaonom "Ja", sa svakim novim pacijentom, otvara čudesno prostranstvo spoznaje iz kojeg dalje učim i sa svakim pacijentom naučim nešto novo. Staviti pacijenta pred ogledalo i pokazati mu razliku između njegovog stava i pravilnog držanja tijela je gubljenje vremena. On se, samo, muči ne osjećajući središte svoga tijela, ne spoznavajući točku teže, pokušava održati ravnotežu u novom, nametnutom položaju ne osjećajući pri tome stvarno u kojem dijelu tijela se događa promjena.

U tom trenu je besmisleno reći: " Morate se privikunuti na taj položaj, on će s vremenom za vas postati sasvim običan".
Dinamička promjena uključuje cijelog čovjeka, njegove misli, njegova osjetila, njegove osjećaje, njegovo tijelo, cijelu njegovu osobnost. To je promjena po načelu dinamičke samoorganizacije.
Tijelo misli samo, ali da bi stvarno mislilo samo, morala sam ga ponovo naučiti misliti, vratiti ga na početak u vrijeme kada je posjedovalo svoju inteligenciju.
Upoređujući, kod vježbanja, pokrete s osjećajem za skladnost prostora tijela, koristeći se pri tome očima uma, pokret je postajao bitno ustrojstvo moga tijela.
Misaone slike su ideje o svjesnoj spoznaji različitih prostora u mom tijelu. Učeći anatomiju držala sam modele djelova ljudskog tijela u rukama, izvodila pokrete glave, kralježnice, ramena, šaka, zdjelice, kukova, koljena i stopala prema redosljedu napisanom u knjigama. Proučavajući metode kinoetologije i ideokineze sam shvatila da je to što sam onda sticala bilo teoretsko znanje o mehaničkim pokretima, nepokretne mase, koju sam ja pokretala mojim rukama. Model bilo kojeg zgloba nema svoj ritam, a anatomija pokreta je samo redosljed pretpostavljenih kretnji bez unutarnje dinamike. Shvatila sam da idealno držanje, opisano u anatomskim knjigama, nije stvarnost ni mog ni pacijentovog tijela .
Tek povezujući naučenu anatomiju pokreta sa misaonom slikom kružnice i kugle sa pokretom ostvarenim skladom njihovog prostora, oživljavala sam u sebi tri dimenzije zglobova, spoznavala dimenziju prostor- vremena u njegovom ritmu i trajanju i moja svijest je postajala četvorodimenzionalna. Držanje mog tijela proizašlo iz ritma i dinamike mojih pokreta je za mene dobilo drugačije značenje. S vremenom sam spoznala da ono nije stanje, na koje sam se na početku prisiljavala, nego da je postalo proces koji se, u mom tijelu, počeo odvijati, obnavljati, razvijati i trajati. Ja sam mojim umom promatrač i uvijek u središtu tog procesa.
Moj svijet se počeo mjenjati. Tijelo je jutrom raslo iz točke prividnog mira i postajalo svakim novim trenom drugačije. Dinamika kojom sam oblikovala kristalno jasna ustrojstva novonastajućih pokreta je prelazila u moj dnevni ritam, a tijelo je iz trenutka u trenutak oblikovalo u svom prostoru drugačiji kristal.
Isprobavši taj proces na sebi postalo mi je jasno da nije jednostavno provesti promjene, da tu nema prisile, nema oponašanja tuđeg držanja i tuđeg pokreta.
Svatko treba svojom voljom utjecati na svoje tijelo, treba tijelo naučiti misliti posredstvom svojih ideokinetičkih, misaonih slika o njemu.
Tražila sam novi jezik znakova, živ i promjenjiv, razumljiv i stvaran, jezik kojim ću pacijentu približiti i osvjestiti put do njega samoga. Istovremeno sam tražila i način kako pacijenta naučiti da misli i spozna svoj pokret u radnji koju izvodi, da svojoj misli da oblik koji će pamtiti.
Misaone slike moraju postati znaci svjesti o pokretu i tijelu i moraju biti poticaj za nastajanje novih doživljaja tijela i pokreta. Poticanje njihovog nastajanja u pacijentovoj glavi je postao glavna metoda moje terapije o umjeću pokreta.

Iz tog razmišljanja je izrasla ideja "Manu propria kineziterapija", moj novi koncept koji razrađujem metodama: 4- D samopoimanje, 4- D samostabilizacija i 4- D samomobilizacija.
Misaona slika, u našoj svijesti, nastaje djelovanjem središnjeg živčanog sustava. Ona je u isto vrijeme neophodan poticaj mozgu i vrelo energije za izvođenje pokreta.
Da bi proces nastajanja misaonih slika tijela u pokretu olakšali moramo se služiti metaforama
koje su nam bliske, a onda ih maštom oblikovati u istinsko djelovanje.
Slikoviti izrazi kojima se služimo u svakodnevnom govoru su povezani s vremenom u kojem živimo. Predmete oko nas nesvjesno predstavljamo mislima zato što su njihove slike pohranjene u našem sjećanju. Uz pomoć slikovitih izraza stoljećima je stvarana i objašnjavana slika djelovanja ljudskog tijela. Kod starih Rimljana je srce bilo predstavljano kao peć, u vrijeme industrijske revolucije je postalo pumpa, razvojem kemije žlijezda.
Misaona slika kristala, kojom sam spoznala vječno gibanje u meni, mi pomaže pri spoznaji procesa nastajanja mog uspravnog stava.

Gledajući ¨mojim unutarnjim očima vidim misaonu sliku odnosa glave i ostalih dijelova tijela. Slikoviti izraz glave je balon na kojem visi cijelo tijelo. Balon nošen vjetrom lebdi i teži visinama, a moje tijelo nošeno balonom u povjetarcu raste i isteže se. Moje tijelo gubi težinu, savladava otpor sile teže i postaje lagano kao i zamišljeniih sedam balona. U drugoj misaonoj slici glava lebdi nad vratom, koji pri tome postaje končić u mojoj ruci, kojim se onda mogu igrati i upravljati kao balonom. Sve te slike ostaju pohranjene u mom pamćenju i ja ih više nemoram zamišljati, one se javljaju uvijek kada osjetim napetost u vratnim ili leđnim mišićima i uvode me u svijet zrcala

Dianoetika i zrcaljenje zrcalnih ćelija

“…zrcalni neuroni će napraviti za psihologiju, što je DNA napravila za biologiju:
pružit će zajednički okvir, i pomoći će u objašnjavanju čitavog niza umnih
sposobnosti, koje su do sada ostale tajanstvene i nedostupne pokusima. Oni su
veliki korak naprijed u evoluciji mozga primata.” V.S. Ramachandran

Starogrčki filozof Demokrit je smatrao da iza čovjekove spoznate "stvarnosti", iza onoga što možemo vidjeti, čuti, omirisati ili opipati, iza onoga čije nam postojanje tako jasno i neporecivo svjedoče naša vanjska osjetila, postoji još jedna istinska stvarnost. U onom vremenu o tom "stvarnom svijetu" nije bilo nikakvih svjedočanstva izvan Demokritova uma koji je naslućivao da se u našem mozgu događa puno više od samog preslikavanja svijeta u kojem živimo. On je već onda smatrao da vanjska osjetila omogućavaju samo mračnu spoznaju, kako je on nazvao osjetilnost, a istinska spoznaja, osjećajnost nastaje tek razmišljanjem o osjetilnom.
Tisućljeća kasnije je neurofiziolog Antonio Damasio u svojoj knjizi "U potrazi za Spinozom" potvrdio istinitost tog razmišljanja, objašnjavajući razliku između osjeta i osjećaja. Damasio naziva misao materijalizirani osjećaj.

Dianoetika, umjeće razmišljanja je sposobnost kojom osjećaje možemo oblikovati u ideokinetičke, misaone slike, nazvati ih imenom, i pohranjivati u zrcalnoj galeriji našeg pamćenja. Misaonim mimohodom svaki zapamćeni osjećaj će nam se smješiti iz jednog ogledala i prisjećati nas na trenutak u kojem smo ga spoznali.
"Odraz je strujanje likova, slika, idola s objektivnih predmeta u osjetila. Riječ kojom označavamo predmet ili neki čin je njihova sjena." tvrdio je Demokrit i tako prvi govorio o teoriji odraza, zrcalnoj teoriji.
Demokritova predodžba o zrcalnoj teoriji stvarnosti je danas dokazana neuroznanstvena činjenica. Priroda našim sluhom sluša, njuhom miriše, očima, u nama samima, gleda samu sebe. Mi nebi bili u stanju osjetiti vanjski podražaj, doživjeti ugođaj da se u našim zrcalnim neuronima oni ne odražavaju kao naše misaone slike i ne potiču naše misli na stvaranje simbola o njima koje posredstvom središt za govor pretvaramo u izgovorene riječi.
U mozgu su pronađeni neuroni u kojima se doista zrcali stvarnost. Dok mi gledamo, slušamo, mirišemo ili osjećamo kožom u središtu za vid u mozgu nastaju odrazi tog viđenog čuvenog, mirisanog. Kao u svijetu zrcala to viđeno, čuveno i misano se ogledava i u središtu za govor. Posrednik tog zrcaljenja je naša misao koja, u mozak pristigle, osjete pretvara u istinsku, racionalnu i smišljenu spoznaju.

Zrcaljenje je proces s kojim se susrećemo svakodnevno u životu. Već ujutro, kada upalimo svijetlo u kupaoni mi se ugledamo u ogledalu, pri danjem svijetlu se naš lik ogledava u izlozima radnji pored kojih prolazimo. Kada stojimo na obali jezera mi primjećujemo zrcaljenje prirode na njegovoj površini, vidimo svoj lik u sunčanim naočalama osobe s kojom razgovaramo, u stanju smo prepoznati lik drugoga ozrcaljenog u ogledalu. Uzrok tom fenomenu je refleksija svjetlosti od nas, drugih osoba, prirode i predmeta u staklo ili vodu. Zrcaljenje u našim glavama se događa refleksijom naših misli, dakle naša misao izaziva titranje neurona u mozgu i postaje naše unutarnje svijetlo.
Kada pišem o središtu za govor, tada mislim na titranje neurona u njemu koje, izazvano našom misli, odaje svoju djelotvornost i u vremenu kada mi šutimo. U tom središtu se zrcali viđeno, slušano i mirisano u obliku imena, a izgovorena riječ o osjetima postaje sjenom predmeta, zvuka ili mirisa, subjektivni odraz objektivne stvarnosti. Bez naše misli o događanjima i događajima oko nas oni za nas nebi niti postojali. Ta misao je ponekad za nas i nespoznatljiva.
Svakodnevica nam to dokazuje. Dogodi se prije nego smo toga postali svjesni, da mi odgovaramo na osmjeh osmjehom, zijevnemo kada netko drugi zijevne ili spontano otvaramo usta dok žličicom hranimo maleno dijete. Prema tome u našem mozgu se događa puno više od same svjesti o situaciji u kojoj smo se našli, u njemu dolazi uistinu do zrcaljenja tih situacija i naš mozak nas titrajima svojih neurona, potiče da činimo upravo ono što je netko drugi pored nas učinio. U našoj glavi se javljaju isti titraji kao i u glavi onih s kojima razgovaramo ili koje promatramo. To svojstvo našega mozga često nesvjesno koristimo u svakodnevnom životu imitirajući pokrete ljudi koji nam se dopadaju, oponašajući njihove geste, prihvaćajući njihovo držanje tijela.
Često, nesvjesno, projiciramo u sebe i neke štetne ili bar nekorisne spoznaje. Misaona slika koju smo nesvjesno arhivirali u svojim unutarnjim zrcalima nam često odmaže pri svakodnevnim pokretima.
Kada sam bila mala djevojčica u našoj dnevnoj sobi je bilo veliko kristalno ogledalo uokvireno ramom od crnog izrezbarenog drva. Stojeći pred njim ja sam tada pokušavala zamisliti što je Alica otkrila iza zrcala, otkriti u kakav je svijet ušla?

Igrajući se Alice ja sam srela zanovijet i zaprepastila se da biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo. Mislila sam bezglasno u sebi i sve su zamišljene biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, pomislile u zboru.
Dole u vrtu ispred kuće svi kukci imaju imena, ali se ne odazivaju kad ih zovem, pomislih prisjećajući se priče, a moj zrcalni komarac se pita "što im vrijede imena, ako se na njih ne odazivaju".
Začuh doista glas komarca i vidjeh ga svojim unutarnjim očima. Tada sam u svom svijetu iza zrcala nesvjesno vodila dijalog sa prirodom, prozivala ptice, životinje, razgovarala s lutkama i uistinu dobijala odgovore.
Napustivši djetinjstvo i svijet igre sam prestala voditi unutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za govor, mi tada svojim unutarnjim ušima čujemo kako trava raste, kako pupaju ruže i ponekad uistinu osluškujemo tišinu.
Sada se iz izvedenih pokusa zna da se predmeti odazivaju na naše pozive, pogotovo na imenovanje njihove uporabe. Promatrajuće akcije vidnog polja u kori velikog mozga i reakcije na to djelovanje u govornom polju, znanstvenici su zaključili da svi viđeni predmeti, radnje, biljke i životinje komuniciraju s nama, davajući nam bezglasni ali za naš um čujni odgovor u samom mozgu.
Čitajući novo spoznate istine o djelovanju našega mozga, one mi potvrđuju moje djetinje istine i danas, razmišljajući o postojanju zrcalnih neurona u mome mozgu, meni postaje jasno nastajanje misaonih slika u mojoj svijesti. Dok promatram u proljeće kako se drvo ispred mog prozora zeleni, jasno mi je da se njegova slika zrcali u mome mozgu, a u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni titraju superstrune i stvaraju simfoniju o buđenju prirode, moj um čuje moju misao o njemu. Kada mislim na mog crnobjelog mačka onda se on uistinu javlja u mom umu, odgovara svojom slikom na moj misaoni poziv.
Zrcalne ćelije mi odaju i osjećaje drugih i omogućuju mi suosjećanje s njima, ali isto tako odaju drugima moje osjećaje. Jedan srdačan osmjeh govori više od tisuću riječi, prolivena suza na tuđem obrazu izaziva osjećaj tuge u meni samoj.

Misaonim opetovanjem doživljaja susreta s dragim prijateljem, uključuju se uvijek i nova zrelija iskustva i razmišljanja, pa tako moja samoosjećajnost izrasta u samorazumjevanje i dodatno dobiva kontekstualnost. Ja iznenada u sebi osjetim drugačije titraje i izgovaram ono što osjećam:
"Razumijem te iz svog vlastitog iskustva, gledajući i slušajući tebe, vidim i doživljavam samoga sebe kao da sam ti."
Da bi uistinu spoznali postojanje zrcalnih neurona u našem mozgu, pođimo u teatar i promatrajmo glumca. Glumac je prvi stupanj u aktiviranju zrcalnih neurona, on ih pobuđuje podatcima iz teksta i ostvaruje maštom, stvara u sebi lik koji glumi i zahvaljujući zrcalnim neuronima on uistinu u tom djeliću vremena i postaje taj lik. Pročitano se zrcali u njegovoj duši pa on izvodi i, u tekstu opisane pokrete u vidljivu sliku. Dokazivanje postojanja zrcalnih neurona je jednostavno objašnjeno primjerom sa probe scene branja breskve na pozornici:
"Podignut ću ruku i upitati sebe samoga: Kad bih ja stajao ovako a iznad mene visjela breskva, kako bih trebao postupiti i što učiniti da je uberem? Treba povjerovati u tu zamisao, vidjeti breskvino drvo puno plodova, poželjeti breskvu, pružiti ruku prema njoj i vi će te ubrati breskvu, mrtva poza će se preobraziti u živu, istinsku radnju. Osjetite samo istinu u toj radnji i odmah će vam sama priroda doći u pomoć. Samo priroda zna potpuno upravljati našim mišićima, pravilno ih naprezati i opuštati." pisao je za glumce Stanislavski u svojim knjigama "Rad glumca na sebi"
Kao što sam kao djevojčica ulazila u svijet zrcala i postajala Alica, ja danas sjedeći u gledalištu teatra doživljavam lik, glumeći u sebi glumca. U tom komunikacijskom lancu od autora preko glumca do mene, glumac predstavlja zamišljenu sliku djelovanja sustava mojih zrcalnih neurona. On postaje kristalna prizma u kojoj se prelama svijetlo pišćeve ideje i postaje za mene vidljivi spektar. Moji zrcalni neuroni su zapravo glumac u meni. Preko tog, svog, glumca ja vidim, čujem i razumijem autorovu misao.
Pokret je osnova svake umne djelatnosti, pokret, pa bio to samo pokret naših moždanih ćelija, treptaj naših očiju, titraji zraka u našim ušima ili misao o nečemu lijepom. Promatranje izaziva isto pokret u mojim moždanim ćelijama, pa promatrajući svijet oko sebe ja još uvijek učim, jer on sudjeluje i sudjelovat će vječno, u ponašanju svakog od nas. Pukim promatranjem tog svijeta, u našim glavama nastaju njegove slike i mi, naizgled ne čineći ništa, razvijamo i mišljenje o njemu.
No to još uvijek ne znači da ja razmišljući preslikavam elemente iz stvarnosti. U mojim se mislima ta stvarnost uistinu odražava u svoj svojoj dinamici i živi svoj ritam poput moga tijela ozrcaljenog u velikom kristalnom zrcalu. Mozak ne reproducira stvarnost, nego uvijek iznova stvara novu pokretnu sliku stvarnosti.
Vjerujte mi, zrcalni neuroni postoje u našim glavama, uđimo misaono u taj kristalni labirint i pokušajmo u njemu vidjeti, čuti i osjetiti sebe samoga.
Krenimo zajedno, kao što je to davno učinila Alica na putovanje vašom zemljom čudesa, uđimo u svijet iza vaših zrcala.
Sjetimo se ponovo prvog tanga. U vašim zrcalnim neuronima uistinu vidite salu u kojoj se jedan nasmješeni dječak pred vama naklonio i pozvao vas na ples, a i vi nekadašnji dječaci sigurno pamtite oči djevojčice koju ste izabrali za svoj prvi tango. I tadašnji osjećaj se sigurno zrcali u vama. Zatvorite oči, ona davna muzika se isto tako budi u vama i isti ritam vas nosi ponovo zamišljenim parketom. Dva koraka lijevo, jedan desno i vi ponovo treperite tadašnjim žarom. Osjećate pokret u sebi i naslućujete pokret partnera. Plesati može onaj koji je u sebi osjetio ritam, svoj ritam koji se onda lako sjedinjuje s tuđim. Oni koji to ne osjete spotiću se, gaze tuđe cipele, gube korak, neprestano broje u sebi i neosjećaju ni svoj ni tuđi ritam i pri tome tvrde da ne vole plesati.
Stareći mi smo prestali odlaziti na ples zbog susreta, upoznavanja i ljubavi, prestali smo plesom izražavati osjećaj jer mi danas obično plešemo tek toliko da bi plesali. Mnogi odlaze na tečajeve plesa da bi se pokretali ne osjećajući uistinu izvor tog pokreta u sebi. Ponekad, pri zajedničkim feštama, promatram prijatelje pri plesu. Korektno uvježbani koraci, na licima osmjesi bez odraza osjećaja u njima, pogledi koji ne traže uzbuđenje u tuđem pogledu.
Tango je ples u kojem oči, uši, nos i dlanovi neprestano stvaraju osjete u nama. Pokušajmo, kao nekada davno, te osjete ponovo pretvarati u osjećaj koji ćemo pamtit.
Tango bi trebali uvijek doživjeti kao tri minute ljubavi, tri minute koje nas vrate u vrijeme sazrijevanja, tri minute koje obnove vatru ljubavi u nama, vatru koja je s vremenom počela jenjavati. Pokret tada uistinu izvire iz dubine tijela i širi se kao plamen, uzburkava krv, osvježuje mozak, hrani ga novom svjesnom spoznajom istinskog postojanja. Tada korak nije važan, dva lijevo, jedan desno izviru iza trenutka i uistinu postaju trenutak u kojem trajemo. Umijeće pokreta se tada zrcali u našim neuronima, postaje dio nas prelazeći u lakoću našeg svakodnevnog pokreta.
Bilo koji oblik plesa je medij kojim osjete pretvaramo u osjećaje, a osjećaji tada našim pokretom postaju spoznatljivi i vidljivi. Vječni motiv na plakatima za najavu pretstavljanja Argentinskog Tanga, su žena i muškarac u pokretu koji ponekad znači tugu, nesreću, nezadovoljstvo, a ponekad ljubav, blizinu i zagrljaj.
Slike žene i muškarca u pokretu Flamenca samo nagovješćuju želju za blizinom bez zagrljaja koji to odaje. No i jedan i drugi ples su u isto vrijeme izraz osobnosti. Tango izražava sklad i lepršavost, a Flamenco postojanost i čvrstinu pokreta. Pokretom se žena i muškarac približavaju i udaljavaju i pričaju nam tužnu ili sretnu priču.
Pokušajmo probuđenim osjećajem pri zamišljenom plesanju Flamenca spoznati držanje tijela. Flamenco je ples koji izrasta iz čvrstine tijela i dozvoljava rukama ljepotu pokreta, a nogama čvrstinu koraka. Stabilizirana zdjelica i rameni pojas oslobađaju kralježnicu za okrete u njenoj spiralnoj dinamici, a glava lebdi kao balon iznad tijela i slijedi osjećaje koji se taktovima gitare rađaju u plesačima.
Stanite pred ogledalo i prisjetite se držanja tijela Flamenco plesačice i plesača, ili jednostavno izrežite jednu fotografiju i stavite je pored ogledala.

Uđite misaono u svijet iza zrcala. Pokušajte svoj uspravni stav u zrcalu usprediti sa slikom plesačice. Zrcaljenje vašeg tijela u ogledalu izaziva u vašim mislima nesigurnost. U prvi tren vam se čini da je nemoguće ostvariti perfektno držanje plesačice, čak vam se čini da je njeno držanje neprirodno, nekako ukočeno. Nemojte zaboraviti da je to što vidite na zidu samo nepokretna fotografija na kojoj ne spoznajete ritam i ne vidite pokret tijela. Zatvorite oči i pokušajte u svojim zrcalnim neuronima vidjeti sebe u slici plesačice. To je trenutak u kojem možete osjetiti sve nepravilnosti u vašem držanju.
Udahnite i pri tome opustite sve mišiće, dozvolite vašoj prsnoj kosti da se podiže i da tim pokretom pomiče vaša ramena natrag i spušta lopatice niz rebra. Vi tako izvedenim udahom rastežete trbušni mišić i vraćate mu snagu da se pri izdahu uvlači u trbušnu šupljinu i stabilizira struk. Pokušajte nekoliko trenutaka zatvorenih očiju osjećati vaše tijelo pri svjesnom disanju. Pri uzdahu se vaša rebra podižu, pri izdahu se spuštaju. Kralježnica se cijelom svojom dužinom isteže prema stropu, glava lebdi iznad Atlasa. Udahnite još jednom polagano i dugo i pri tom nedozvolite vašim ramenima da se podižu, ona moraju ostati nepokretna u stabilnom ramenom pojasu. Izdišući polako i jednako dugo vi uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu ne dozvoljavate prsnom košu da se spusti prema zdjelici. U vašim zrcalnim neuronima se polako mjenja slika vašeg tijela, vi osjećate svoj pravilnim disanjem probuđeni ritam, spoznajete dinamiku vašeg uspravnog stava, lakoću u vašim rukama, čvrstinu u stopalima i uistinu postajete plesač ili plesačica Flamenca.
Promatrajući se u zrcalu pokretom mijenjajte stav i uspoređujte svoje svakodnevno držanje sa slikom koja vam se ukazuje pred zatvorenim očima. Nemojte me krivo shvatiti, ovdje se neradi o prisiljavanju tijela, ovdje se radi o umijeću pokreta kojim možete odteretiti preopterećene dijelove vaše kralježnice i aktivirati potrebne mišiće za održanje njene čvrstine i valnospiralne dinamike. Cilj ovoga što vam predlažem nije da po svaku cijenu želite ostvariti držanje kao plesačica na gornjoj slici, nego da promatrajući se u zrcalu otkrijete slabe točke iz kojih onda izrastaju nepotrebne napetosti mišića i bolovi.
Spoznavši disanjem pokretljivost vašeg prsnog koša i čvrstinu vašeg struka vi se možete posvetiti položaju i pokretima vaše zdjelice i glave. Ruke neka za sada jednostavno budu opuštene u neka se lagano pokreću iz ramenog zgloba, tek toliko da osjetite titranje u njihovim mišićima. Stopala sa svoje tri uporišne točke sigurno održavaju vaše tijelo u uspravnom položaju u omogućuju vam održanje ravnoteže.
Zapamtite osjećaj i čvrstinu koja se pri tom u ovom trenutku nametnutom vam držanju u vama javlja. Opustite mišiće i vratite se u svoj "normalni" položaj i promatrajte što se događa sa vašim tijelom. Pretpostavljam da će se vaš prsni koš suziti i pasti prema zdjelici smanjujući razmak između nje i rebara. Vaš struk će se proširiti, a trbušni mišić skratiti gubeći čvrstinu. Leđa će se zaobliti, a glava će pasti među ramena koja su se uvila naprijed. Prsni mišići će se skratiti. Nemojte pokušati povlačiti ramena natrag jer time izazivate napetost u mišićima vrata i leđa, a ne postižete željenu promjenu. Udahnite ponovo duboko i polako opuštajući sve mišiće. Prsni koš će se proširiti i podignuti, a ramena će se sama od sebe vratiti natrag i neutralni položaj. Držanje tijela je ovisno o vašim pokretima, a ne o prisiljavanju na mirovanje njegovih dijelova.
Umijeće pokreta, izrasta iz vaših misli i spoznatih osjećaja koji se pri željenim promjenama u vama rađaju. Dok se promatrate u ogledalu u vašem mozgu se zrcale slike tih vaših pokušaja, ono malo čudovište u vašoj glavi dobija nove poticaje i pamti ih. Homunkulus dobija kralježnicu i počinje treperiti njenim malim mišićima. Ponavljanjem pokreta pred ogledalom vi u svojoj glavi stvarate galeriju novih senzomotoričkih slika.
S tim bogatsvom u sebi bit će vam lakše u svakodnevnim situacijama spoznati od kuda dolazi napetost vaših mišića i iznenadni bolovi, te koji putevi vode do oslobađanja od njih. Kažem putevi jer je i opuštanje mišića pokret, opet vaše umijeće.

Dianoetika i umijeće svakodnevnog pokreta

Spiralna dinamika misli, umijeće pokreta, njegov izraz i doživljaj

Kineziterapija je terapija pokretom. Manu propria kineziterapija je radni naziv mog novog koncepta kojim pokušavam "običnu" ljudsku motoriku pretvoriti u umijeće pokreta.

Manu propria pokret izrasta iz dianoetike, umijeća razmišljanja o pokretu i budi u nama svijest o lakoći pokreta. Kada svjesno doživimo lakoću pokreta, doživljavamo i lakoću postojanja, u kojoj umijeće, u nama, samo od sebe raste. Manu propria kineziterapija je moj misaoni koncept kojim želim pacijenta uvesti u univerzum njegova uma i svijet njegove spiralne dinamike. Spoznavši da se je ljudsko tijelo, tijekom evolucije, oblikovalo sljedeći zakon zlatnoga reza, a njegovi pokreti izrasli slijedeći dinamiku zlatne spirale, ja se već na samom početku terapije koristim spiralnom dinamikom pokreta mojih dlanova, da bih kod pacijenta probudila osnovni prirodni zakon iz kojeg se razvila geometrija naših tijela i pokreta.

http://zlatni-rez.blogspot.com/

Moj san o umjeću svakodnevnog pokreta je izrastao iz raščlambe njegova djelovanja pri svakodnevnim aktivnostima, njegova otiska u vremenu i prostoru te, što je najvažnije, njegove veze između tijela i univerzuma uma te veze sa svijetom koji me okružuje. Budeći u sebi svijest o tijelu i pokretu, počela sam i pokret i tijelo "drukčije" osjećati i tako sam spoznala da je to put koji uklanja predrasude i povezuje dušu i tijelo u cjelovitost mog postojanja.U fizioterapiji je, u posljednjih tridestak godina, došlo do nagomilavanja tehnika pomoću kojih se tretiraju pacijenti s različitim povijestima bolesti. Ponuda tečajeva gimnastike i tjelovježbi sve je brojnija i šarolikija. Čovjek je socijalno biće ovisno o društvu u kojem živi, i želeći pripadati grupi, dobrovoljno odlazi na grupne terapije i uči pokret vođen tuđim ritmom, oponašajući tuđe pokrete i držanja. Čovjek zna da je prilagođavanje općeprihvaćenom najbolji način preživljavanja u društvu. Potirući svoja i, bez svjesnog razmišljanja i istinskog razumjevanja, usvajajući opća mišljenja, koja ih drže na okupu, ljudi se povode za vođom grupe koji diktira pokret. Kada sve to završi, prepušten svom tijelu i osobnom ritmu, čovjek nažalost brzo zaboravlja površno naučeno i u svakodnevici se ponovno nesvjesno vraća starim navikama.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Umjeće stvaralaštva je najbitnije ljudsko svojstvo koje čovjeka definira kao ljudsko biće.
To je svojstvo koje čovjeku omogućava da transcendentalni doživljaj pretvori u iskustvo. Dianoetika nas uvodi u svijet naših ideokinetičkih, misaonih slika, a metodama unutar koncepta manu propria kineziterapija želim osmisliti put na kojem ćemo naučiti misaonu sliku pretvoriti u stvarni, vidljivi pokret, dati joj oblik, prostor, dinamiku i ritam, vrijeme, i sve to pamtiti. Manu propria pokretom ostvarujemo dijalog sa samim sobom i svjesnu spoznaju univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama da bi onda mogli svjesno aktualizirati sve svoje mogućnosti i tako ih spoznavati, ostvarivati i održavati geometriju svoga tijela.

Geometrija tijela iz koje proizlazi i geometrija naših pokreta je uvjet koji nas osposobljava za uspostavljanje odnosa sa okolinom u kojoj živimo, krećemo se i radimo.
Spoznavši geometriju tijela mi smo sposobni razviti i svjesno spoznati osjećaj postojanja i biti u potpunosti slobodni za život u svakodnevici. Tek spoznajom osobne slobode misli i osjećaja mi stupamo u interaktivan odnos s drugim ljudima i svijetom u kojem živimo. Sloboda i umjeće drugih bogati našu kreativnost, upotpunjuje kvalitetu našeg života, a osjećaj osobne slobode raste.

Kreativnost je riječ koja se često vezuje uz bogove i njihovu moć ili umjetnike i njihov talenat, međutim, čovjek se već svojim rođenjem upušta u avanturu umijeća življenja. Vizuelna inteligencija, sam govor i korištenje jezikom su vrlo kreativna svojstva, koja dobijamo u nasljeđe.
Kreativnost univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, iz kojeg izrasta pokret, nam nudi, bezbroj, mogućnosti da dotaknemo, one misli i osjećaje za koje nemamo riječi. Pokret tako postaje doživljaj, svjesna spoznaja stanja, misao na izvoru, osjećaj koji pamtimo. Tijelo i njegovi pokreti su izraz i doživljaj u isto vrijeme, oni su instrumentarij za širenje i oblikovanje unutarnjeg i vanjskog prostora, za ostvarenje životne harmonije, uvjet za daljnji razvoj umijeća razmišljanja i iz njega proizašlih pokreta.

Svjesna misao o nečemu, izbor nečega i odluka o nečemu, dokazuju moju sposobnost spoznavanja promjena u svijeta koji me okružuje. Sama svjesna spoznaja je već obilježje posjedovanja svojstva kreativnosti. Svijet u kojem živim, ovisno o mom raspoloženju, doživljavam i spoznajem često drugačije. Iako prolazim istom ulicom, šetam istim parkom, kupujem u istoj radnji kadkad iznenada vidim detalje koji su uvijek bili tu a ja ih nisam primjećivala. Umijeće razmišljanja i razumjevanja se iskazuje u sposobnosti prepoznavanja i hrabrost prihvatanja novih podataka na jedinstven, sebi svojstven način iako se često novi podatci ne slažu s ranije poznatim iskustvom. Umijeće kao svojstvo može biti definirano i kao transformacija elemenata spoznate stvarnosti u neku sasvim novu stvarnost. Tako, npr. petogodišnje dijete koje, bez ranijeg misaonog vježbanja, iznenada prepozna da je 4+3=7, baš kao što je i 6+1=7, ostvaruje kreativan akt.

Sposobnost dianoetike, umijeća razmišljanja je uveliko povezana sa čovjekovom urođenom znatiželjom i čuđenjem te vječnom željom za novim saznanjima, koja ga tjeraju, kadkad nesvjesno, da razvija svoja čula i obogati riznicu univerzuma svoga uma.
Sam život stimulira u nama težnju za vječnim otkrivanjem novoga a to novo je i težnja za ostvarivanjem umijeća svakodnevnog pokreta.

Neka izreka "pokret je život" postane poticaj za težnju ka ostvarivanju njegova umijeća. Razmislimo o uzrocima i uvjetima načina kojim dolazimo na svijet. Rađanje je pokret, a ne mirovanje. Međutim, baš ta zdrava prirodnost pokreta, prvi kreativni akt kojim je svaki čovjek dolaskom na svijet označen, vremenom biva na različite načine izobličen i ugušen. Svakodnevni pokret postaje nešto obično, nešto nevrijedno među ostalim vrijednostima koje obično čuvamo kao oči u glavi.
Od novorođenčadi se, dok im se još nije razvila potpuno osobnost, može učiti. Rođeni s urođenim refleksima koji obilježavaju naše osnove pokrete: osnovni mišićni tonus, disanje, dojenje, hvatanje, plač, mi još uvijek nemamo razvijenu svijesnu određenost prema sebi samome te za odnos između sebe i svijeta u kojem živimo.
Prve su godine u razvoju djeteta revolucionarne. Promatrajući dijete i njegove spontane reakcije na podražaje, te njihovim međusobnim uspoređivanjem, spoznajemo prirodnost i umijeće u kojem se kriju djetetove mogućnosti. Konture tih mogućnosti, koje nazivamo afektima vitalnosti, ostaju zabilježene u emocionalnom sjećanju i postaju osnova za kasniji razvoj ljudske svjesti i spoznaje. Iz tih kontura čovjek stvara sliku o samome sebi i odnose prema drugima. Afekti vitalnosti su pohranjene emocije koje kasnije čovjek pretvara u osjećaje koje pamti. Emocija tako dobija privilegirani položaj pri stvaranju osobnosti, jer se u dječjem razvoju javlja kao prva i djeluje na razvoj univerzuma misaono-osjetilno- osjećajnog u njemu.
Najbolji put, za spoznaju univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, je buđenje naših davnih početaka, ponavljanje prvih poticaja i izazova te oživljavanje prvih reakcija na njih, pokreta koji su ostali pohranjeni duboko u pamćenju našeg tijela. Ponovo, ovaj puta svjesno, doživjeti afekte vitalnosti, oblikovati ih u ideokinetičke, misaone slike, pretvarati ih u svjestan, ciljani pokret, sjedinjavati ih sa držanjem tijela, s onim što u svakodnevici nazivamo ponašanje. Pokretom su ispričane priče, oživljene bajke, osmišljena stanja. Osjećaj, koji prelazi u pokret, je vidljiv, ima oblik, prostor, ritam i dinamiku.

Svaki, čak i najmanji pokret je usmjeren ostvarenju nekog cilja. Taj cilj je lako spoznatljiv kada se radi o dohvaćanju materijalniih objekata ili pri obavljanju nekog posla.
Ali naš pokret često proizlazi samo iz zamisli, želje ili poriva. To je onaj dio pokreta koji ne spoznajemo i ne prihvaćamo kao pokret. Tako nesvjesno seciramo svoje biće i postajemo sužnji zakona klasične fizike dajući pokretu samo mehanička svojstva.

Pokret je, u svom izrazu, rezultat umrežavanja brojnih akcija unutar cijeloga tijela. Pokrećući se, pokretom se predstavljamo drugima u cijeloj svojoj osobnosti.
Vratimo se cilju zbog kojeg počinjemo pokret, na primjer češljanje kose ili uzimanje knjige s police. To je pokret koji ima svoj određeni cilj. Koncentrirani na cilj, zaboravljamo na ritam i pravilan tok pokreta i sve prolazi bez posljedica, ako se to odvija bez pogrešnih opterećenja i nepotrebnih napetosti unutar mišića. No, ako nismo zadovoljni sa frizurom, češljanje postaje mukotrpan posao, a knjiga koju skidamo s police nije ono što želimo, nego što moramo pa pri toj radnji pokret gubi ritam i izaziva napetost u mišićima. Jedno je jasno, mi smo u svakodnevnom životu, često, prisiljeni izvoditi pokrete bez unutarnje motivacije, a oni rezultiraju bržim umorom i bolovima. Da bi izbjegli prekomjerno napinjanje mišića, iz kojeg proizlazi njihovo skraćivanje i narušavanje geometrije naših zglobova, počnimo drugačije razmišljati o pokretu doživimo ga kao umijeće iz kojega izrastaju radnje koje tako i tako moramo obavljati. Usmjerimo li misli na pokret u nama raste i unutarnji poriv za njegovo što bolje izvođenje.
Tada ćemo osjetiti snagu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, našeg čudesnog mikrosvijeta u kojem neprestano dolazi do izmjeničnog djelovanja trenutačnog stanja i novo otkrivajućih i razvijajućih mogućnosti, koje teže svom oblikovanju u novo stanje ili pokret. Koristeći se spiralnom dinamikom koja održava sve strukture odgovorne za izvođenje pokreta, u svjesno spoznatim dimenzijama prostor- vremena u sebi, ujedinjujemo suprotnosti urođenih nam svojstava u komplementaran doživljaj radnje koju moramo činiti i pretvaramo je u ugodu za sebe.
Pokret u svom nastajanju sam od sebe slijedi, urođene nam, zakone anatomije i neurofiziologije koji određuju njegovo pravilno izvođenje. Anatomija pokreta određuje slijed dijelova tijela koji sudjeluju u njegovom izvođenju. Fiziološki zakoni održavaju spiralnu dinamiku pokreta i dinamičku ravnotežu među samim strukturama. Kineziolozi se koriste upravo tim zakonima da bi sudionike nekog od sportova uveli u svijet njihova umijeća. Svakodnevni pokret je ostao zaboravljen, još uvijek ne postoji stručnjak koji bi djecu i omladinu kroz školovanje usmjeravao u svakodnevnim pokretima, ustajanje, sjedanje, hod, čak i držanje tijela, naš obavezni uspravni stav se često tumači kao pasivno stajanje a ne kao spiralna dinamika svih tjelesnih struktura.

Svjesnom spoznajom pokreta kao važnog čimbenika u mom postojanju, ja mu dajem životna svojstva, uzdižem ga do sfere cjelovitosti pa tako dianoetikom i umijećem pokreta ostvarujem geometriju tijela i pokreta te djelujem i usmjeravam neurofiziološke procese u mom tijelu.
Biokinematika proučava geometriju tijela, tijek i obim pokreta. Pokret izrasta iz savršenstva građe našega tijela iz njegove geometrije koja je slijedeći zakon zlatnoga reza stvorila čovjeka i učinila ga mjerilom svih stvari.

Slijedimo li dianoetičkim razmišljanjem, iz zakona zlatnoga reza proizašlu, dinamičku zlaćanu spiralu, spoznajemo da su pokreti, koji izviru iz središta tijela i postepeno prelaze na pokrete ekstremiteta slobodni, tečni i izvedivi u svom punom obliku. Stabilizirano središte, u svojoj dinamičkoj ravnoteži, dozvoljava koordinirano i skladno pokretanje nogu i ruku, za razliku od bezvoljnih pokreta ekstremiteta bez stabiliziranog središta tijela.

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima, on je najkompliciraniji oblik mišljenja.

Dianoetika nam omogućava da pokret spoznamo i doživimo kao misao. Definicija, pokret je mjenjanje mjesta nekog tijela ili njegovog dijela u prostoru pod uticajem gravitacije i težine tijela, u određenom odjeljku vremena je za umjeće razmišljanja o umijeću svakodnevnog pokreta nedovoljna. Činjenica da isti mehanički zakoni vladaju i u cijelom tijeku pokreta nam dokazuje da pokret izrasta iz izvora energije koja ga oblikuje i usmjerava prema nekom cilju. Da bi doista spoznali cijeli tijek pokreta tu nam u pomoć priskače i energija naše svjesti. Ta energija, nam nije nepoznata, ona je uvijek tu, gdje je i život i da se u različitim stupnjevima osjetiti i primjeniti.
Kad postanemo svjesni mogućnosti koje nam naša osobna energija nudi možemo mjenjati i naš odnos prema pokretu. Pri tome moramo prihvatiti činjenicu da nam, upravo " ta energija", omogućava pravo odabira, ona gradi naš stav prihvaćanja, odobravanja, oduševljavanja ili stav odbijanja te negiranja pokreta, u odnosu na gravitaciju, prostor i vrijeme njegovog izvođenja.
U univerzumu našeg misaono- osjetilno- osjećajnog uma dolazi do integracionih procesa iz kojih proizlazi naša misao oblikovana u odluku koju donesemo, a odluka sama je izraz naših stvarnih težnji.
Svjesni slobode odabira kojim pokretom ćemo se služiti, mjenjamo i naš odnos prema pokretu koji u tom trenu izvodimo. Kada promjenimo odnos prema pokretu spoznajemo zašto neke pokrete izvodimo ne usklađujući ih sa zakonima gravitacije, prostora i vremena, nego dapače, nesvijesno radimo protiv njih.
Žalosno je da često, upravo tako izvedeni pokreti, izvedeni bez svijesnog uključivnja pozitivne misaono- osjećajne energije, izvedeni rutinski, postaju dio naših navika pri čemu ne osjećamo koliko životne energije nepotrebno gubimo. Takvi pokreti su jednostavno neekonomični i nisu djelotvorni.
Svijest o samom pokretu postaje motivacija pokretu. Ta svijest će nam pomoći pri savladavanju neugodnih zadataka, koje nam nameće svakodnevica. Dianoetika, koja se razvija usmjeravanjem misaono- osjetilno- osjećajne energije, daje pokretu notu savršenstva i pretvara ga u naše umijeće, a geometrija tijela oblikovana takvim pokretima postaje naše osobno umjetničko djelo.
Analiziramo li pokrete tijela moramo nabrojati, par osnovnih sekvenci, nastalih iz samih ideja o pokretu. Te sekvence se manifestiraju kao :

• sekvenca u kojoj je tijelo samo instrument upotrebe, a instrument mora biti besprijekorno uštiman da bi ono što stvara bilo i prepoznatljivo
• sekvenca u kojoj pravac pokreta određuje i formira prostor tijela i tako održava njegovu funkcionalnost
• sekvenca koja nastaje i traje ritmom, određuje tempo i dinamiku pokreta, usklađuje vrijeme s prostorom, uzdiže svijest u multidimnezionalnost stvarnog postojanja.

Razmislimo li istinski o vrstama pokreta, koje dnevno izvodimo, postaje nam jasno koliko se različitih ritmova i dinamike izmjenuje pri njihovom izvođenju. Pri tome nesmijemo zaboraviti da oni uvjetuju i stalnu promjenu položaja i držanja tijela. Svaki taj pokret, pri svom nastajanju, treba određeno vrijeme i potrošnju, neke količine, energije. Izvodeći pokrete važno je spoznati, koji dijelovi tijela najintenzivnije sudjeluju u njemu, u kojem pravcu se pokret odvija, kojom brzinom smo ga izveli i koliko energije smo u njega uložili.
Tako, npr., možemo spoznati da se pri pokretima koje svakodnevno izvodimo najintenzivnije pokreće ruka, da je pravac pokreta gore, dole, da ga izvodimo prilično brzo i pri tome trošimo puno energije. To je na primjer pokret ruke pri, pranju zuba, češljanju, vješanju rublja za sušenje, pranja prozora ili slaganja knjiga u policu. Analizom tih pokreta, možemo zaključiti da li ih izvodimo efikasno ili ne. Analizirajući pokrete nogu možemo isto izvući zaključak o njihovoj efikasnosti pri hodu. Pri takvoj analizi je važna i spoznaja osobnog ritma koji uvjetuje i pravu koordinaciju pokreta. Mi se često u svakodnevnom životu, krećemo bez pravog ritma, ne koristeći prirodne kinetičke impulse, zapostavljajući zakon zlatnog reza, ne spoznavajući spiralnu dinamiku kao osnovu iz koje pokret izrasta.
Pri satovima grupne gimnastike prihvatamo ritam voditelja, te izvodimo pokrete ne razmišljajući o njihovom porijeklu. Pokrećemo se, slično robotu, često ne izvodeći svaki pokret do kraja, da bi stigli grupu, da ne bi ispali iz okvira programiranog sata, a nekada, tek toliko da umirimo savijest.

Na plesnom podiju, svaki izvježbani, pokret postaje lagan i u skladu s melodijom koja dopire do nas. Tako znamo, pokretom, izraziti osjećaj, koji se posredstvom sluha rodio u nama i svaki put kad čujemo taktove iste muzike javlja se isti kinestetski osjećaj.
Bez vanjskog podražaja mi postajemo"gluhi" za ritam, a on je uvijek prisutan, naš osobni ritam. Drugi nas prepoznaju po pokretu, a mi sami, kao da nismo u stanju spoznati, a kamoli upotrijebiti, taj pečat svoje osobnosti.
Svaki čin koji izvodimo tijelom bi trebao biti pravi, unutarnji, doživljaj i vidljivi, vanjski izraz, umjetničko djelo koje uvijek u sebi sadrži sve nabrojane sekvence.
Tijelo, doživljeno kao instrument, da bi stvarno postalo skulptorom samoga sebe, mora integrirano sa osobnim ritmom odrediti dinamiku i tempo pokreta. Tako stvaramo virtualni prostor sebe samoga i možemo ga, vođeni pokretom, oblikovati željom i voljom. Misaona slika, ideja prostora u kojem pokret nastaje, samim pokretom, tada postaje vidljiva. Pokret tako postaje izrazom našega misaono- osjetilno- osjećajnog umijeća.

Homo Ludens spava u nama, probudimo ga

Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra staklenim perlama". 2400 godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu. Joseph Knecht je učitelj igre sa životom, suptilni stvaraoc trenutaka u kojem su skupljena sva dotadašnja vremena. Izrazimo li to pojmovima iz antičkih i renesansnih tipologija, u toj Igri preteže vita contemplativa , a ne vita activa. Roman je još uvijek universitas litterarum u kojem se zrcali prastari sna čovječanstva i potvrđuje da je igra sama sebi razlog i cilj.

Lav Vigotsky piše u svojim studijama o psihologiji dijeteta da je dijete u igri više za glavu od sebe samoga. Doista, igra je čudesan prostor ljudskoga duha, u kojem čovjek stvara metafore i oživljava simbole svoga odrastanja. Nažalosti, mnogi ljudi vjeruju da odrastajući moraju napustiti svijet igre i ostave je za sobom zajedno s djetinjstvom, odbace je zajedno s klikerima i staklenim perlama. Danas je igra je često podcijenjena aktivnost, no međutim, djeca kroz igru uče poštovati pravila, a njezina autentničnost, činjenica da sama u sebi sadrži svoja pravila i vlastiti cilj, otvara homo ludensu neslućene prostore slobode i stvaralaštva.

Misaonost je karakteristika Homo Sapiensa. Homo Faber se razvio iz potrebe za održanjem, a Homo Ludens nam je vratio čarobni svijet ljepote i lakoće postojanja. Jasno je da bez jednog, onog prvog, ne bi bilo ni ostala dva. Povežemo li u sebi dva praoca, Sapiensa i Ludensa tj. misaono i osjećajno, počnemo li život doživljavati kao igru , mogli bi se, možda za jedan korak, približiti idealnom čovjeku.
"Čovjek", da " to zvuči gordo", ali još ni izbliza, nije to što bi, stvarno mogao biti. Nasljeđe Homo Fabera, ono radno u nama, omogućuje sigurnost postojanja. U toj, radnoj fazi djeluje naravno i naša misaona nota. No, ono najvažnije, da bi sve ostalo, besprijekorno djelovalo, inteligencija tijela, ne spada samo u misaonost. Tijelo uzimamo "zdravo za gotovo", koristimo ga kao što koristimo upotrebne predmete i postajemo pasivni konzumenti njegovog postojanja. Ono što svjesno činimo za njega je održavanje njegove vanjske higijene, urođenim refleksima ga branimo i hranimo, a sve ostalo, kao naprimjer održanje njegove strukturalne higijene, je često samo djelomično. Tako se zatvara krug iz kojeg je teško izaći, ako ne promjenimo i unutarnji stav prema tijelu i pokretu. Djelovanje u poslovnom životu, ako se pojave bolovi u bilo kojem dijelu sustava za pokretanje, gubi na kvaliteti. Mučeni bolovima mi izvodimo rutinske pokrete, pokrete bez pravog početka i kraja. Ti pokreti su izvedeni iz obaveze i navike, a ne optimalno kako to zahtijeva logika tijela.

Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je poseban svijet, a igra je u svom izvornom obliku, uvijek prikazivanje nečega spontano stvorenog. Kroz igru dijete uči i ostaje slobodno u pokretu, otvoreno u biću, sretno u životu. Igra je važan dio kulture, pa je cijelo vrijeme i utjecala na njen razvoj. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće izvođača. Igrom su se, u davna vremena naših praotaca, razvijala i kreativna svojstva te pohranjivala u naš genetski kod. Sjedinimo Sapiensa i Ludensa u nama.

Homo Ludens, se kao pojam ili opis "čovjeka" javio krajem 18-og i u 19-om stoljeću, u vrijeme kada je čovjek sticao više slobodnog vremena. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu konstruiranje slobodnog vremena.

Mi smo prije 2000. godina počeli živjeti s pečatom prvog grijeha i počeli u sebi negirati tijelo i njegov pokret. Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, čista srca i slobodne duše on živi instikte u sebi, on kroz igru stvara sebe samoga. Igra je isto što i sloboda djelovanja, koja traži samostalno razmišljanje. Igra tako postaje osnovna snaga za oslobađanje kreativnog potencijala i usmjeravanja osobne energije.

Kada danas govorimo o tehnikama, automatski mislimo na neki instrument, kojim se ta tehnika izvodi. Jasno, pri tome zaboravljamo da je ljudsko tijelo, bilo prvi instrument, koje je stvaralo tehnike. Svaka tehnika nosi u sebi nešto svoje, nešto neusporedivo, nešto što možemo nazvati posjedom. Tehnika tijela mora biti osobni posjed, nedjeljiva i neponovljiva. Opće tehnike pokreta, koje učimo posredno, kroz terapiju, sport ili ples, samo su načini učenja postupka, koji nam olakšava kreiranje osobne tehnike: spavanja, buđenja, ustajanja, hodanja, trčanja, plivanja, jedenja, pijenja, plesa, skijanja, igranja tenisa,itd.
Svaki čovjek nosi u sebi neke, urođene, predispozicije za razvoj kreativnog svojstva. To nazivamo talentom ili ljubavi za nešto. Neki su rođeni da postanu mislioci, slikari, skulptori, glumci, muzičari, vrhunski sportaši. Svi smo rođeni s mogućnosti pokretanja.To je najveći potencijal koji nosimo u našem tijelu, od prvog udisaja do zadnjeg izdisaja. Integracijom potencijala kreativnosti i pokreta, ulazimo svaki u svoj čarobni svijet umjetnosti, pa tako svatko postaje kreatorom svoje svakodenevice.

Statistički gledano, najčešći sindrom modernog "građanina" je bol sustava za pokretanje. On može biti različitog porijekla, a Europa, sasvim sigurno, boluje od sindroma nepravilnog korištenja tijela jer ga stoljećima nije vrednovala. Danas smo bombardirani savjetima i uputama o potrebi bavljenja sportom da bismo ojačali svoja tijela i smanjili riziko pojave bolova. Tijelo prestaje biti samo mjesto u kojem žive nagoni i porivi. Problem je, u tome, da nam je tijelo vraćeno bez da su nas pri tome oslobodili od prvog grijeha, nisu nam oficijelno dozvolili branje jabuke s drva spoznaje. Sport je postao nešto kao nova religija, ali ono što je dobro za jednog za drugog nije. Univerzalne tehnike bavljenja sportom, kojom bi se otklonili bolovi, nažalost, još uvijek nema. Sport, a još manje snaga, nije lijek protiv bolova.
Europejac je, pod utjecajem religije, zaboravio povezivati pokret i molitvu, pa je tako zaboravio i sve one, stare, ritualne pokrete koji su stvarali kulturu u kojoj živi, kojoj se divi i koju pasivno konzumira, u teatru ili na manifestacijama folklora.
Pokret je, kao sredstvo širenja podataka, prestao postojati u svakodnevnom životu. Mi neznamo, više, komunicirati pokretom, neznamo ga, u svakodnevici tumačiti pa ni razumjeti. Razvitkom govora, kao mogućnosti komunikacije, govor tijela je pao u zaborav. No, ostale su nam geste i mimika, rudimenti, nekad, bogatog tjelesnog izražavanja i pokazatelji svih osjećaja.
Čovjek smije, konačno, spoznati, priznati i pokazati sve svoje slabosti, ali zašto samo u okviru psihoterapije. Zar ne bi mogli, sami sebi, pokretom ukazati na sve one slijepe točke u tijelu i univerzumu uma, a onda na njima raditi, stvarajući osobnu tehniku pokreta, koju ćemo znati kombinirati u sve druge oblike kretanja.
Umjećem svakodnevnog pokreta mi ostvarujemo svoju tehniku pokreta, a ako je izvodimo svijesno obogaćujemo naš unutarnji svijet, dakle, doživljaj tijela. Pokret tako postaje "umjetnost" i umijeće svakoga od nas. Da ovo ne bi ostala samo teorija, moramo proširiti svoje znanje o tijelu i njegovim mogućnostima, moramo ući u, misteriozni svijet mozga, postati svjesni njegova besprijekornog djelovanja, vjerovati u sebe, u svoje mogućnosti i uputiti se u čudesan svijet samopoimanja, samosvjesti, samospoznaje i samomobilizacije.

Čovjek je, na koncu, uvijek sam sa svojom odlukom.

Primjerom iz svakodnevnog života, jednim od oblika koreografije svakodnevnog pokreta, želim vas potaknuti na pokušaj vježbi kontemplacije, misaono- osjećajnog treninga. No moj primjer mora ostati samo poticaj za vaše daljnje razmišljanje, za stvaranje osobnih misaonih slika, poticaj za vašu zaboravljenu misaonu gimnastiku.

Glačanje je, za mene najdosadniji oblik posla koji u svakodnevici, ipak, moramo izvoditi. Pošto cijeli tjedan radim, nedelja ujutro je jedini termin koji si s vremena na vrijeme uzimam za peglanje. Obično se tada događa da je koš s neopeglanim rubljem pun, a ja prisiljena potrebom, počinjem s motivacijom same sebe. Nakon prve jutarnje kave, postavljam dasku za glačanje na najsvjetliji dio dnevne sobe, prostora u kojem se osjećam ugodno. Izabirem i muziku koja odgovara mom osobnom ritmu i predajem se tom"glupom" neproduktivnom poslu. Razvoj tehnologije mi je omogućio i testiranje mog znanja. Glačalo je lagano i njegovo pomicanje po košulji ne uvjetuje snagu, nego spretnost . Motivacija je u tom trenutku pokret, a ne dobro isglačana košulja. Muzika, kao pozadina tog prozaičnog nedeljnog jutra, budi u meni dobro poznate ritmove iz mladosti. Tijelo, svježe otuširano, probuđeno misaonim slikama vodoskoka i fontane svjetla, zauzima automatski neutralni položaj, spremno za sva buduća opterećenja. Košulja na daski, glačalo u ruci, muzika i ritam, moj osobni ritam bude dinamiku pokreta u meni. Počinjem glačati, ali ne zato što moram, nego zato što tim jutarnjim buđenjem osobnog ritma, ulazim spremna u svaki , dnevni, okršaj.
Mislima lutam po tijelu, mislima pretvaram tijelo u djevojku koja je voljela ples. I onda ja više nisam u dnevnoj sobi, plesni podij se nalazi na otvorenom, negdje u uvali moga djetinjstva. Tamo je more i pjesak i miris Mediterana, ali i ljepota i tišina ravnice, buka i vreva velegrada, tamo su moji djetinji snovi i početak moje zrelosti. Puštam korjenje mog postojanja i postajem breza na vjetru, vrba na obali rijeke, maslina u kamenjaru. Plešem najljepši ples moje osobne koreografije. Doživljavam manifestaciju moje osobnosti, sjaj i tajnovitost umjetnosti u napetosti između sna i jave. Moje se cijelo tijelo, u savršenom odnosu svih njegovih djelova, nalazi u jednoj jedinoj točki postojanja. Sve moje želje , snovi, nade i svakodnevna realnost izviru iz te točke i postaju njegov izraz u pokretu.

U tim trenutcima živim i razumijem Joyce-ovu filozofiju. U mladosti ostavljen na stranu kao nerazumljiv, danas mi pokazuje put ka unutarnjem dijalogu, poziva me na sustavno razmišljanje, vezuje me sa katehizmom iz djetinjstva i novostečnim znanjem. Lutam sjećanjima u kojima sam kao djete vjerovala u božju snagu, povezujem ih s današnjim znanjem o velikom prasku i tada oslobođenoj energiji. Slavim tri kralja u sebi, integraciju, simetriju, svjest osjetilnosti i osjećajnosti, a s neba se spušta svjetlost spoznaje, moje svjesne spoznaje života koji svojom energijom i stvaram. Misaonim promatranjem, kontemplacijom sam uspjela ostvariti epifemiju, bogojavljanje u sebi, oživjeti uskrsnuće, stvoriti energiju vječnosti u jednom prozaičnom nedeljnom jutru.
Šaka slijedi ritam tijela. Rameni pojas, kao stabilizator, dozvoljava i omogućava, kompletan pokret ruci. Misao, izazvana ritmom, vodi ruku, koja preko šake pegli određuje pravac. Stopalasvojom stabilnošću i mobilitetom, postaju drugi inicijator istog, mog, osobnog ritma. Cijelo tijelo treperi kinetičkom energijom, glačalo jednostavno slijedi taj ritam. Rameni pojas preuzima ulogu stabilizatora iz kojeg ruka, vođena misaonom slikom oblika vala, širi pokret, oblikuje prostor u kojem zgužvana košulja dobija novi, upotrebljiv, oblik. Desno, lijevo, naprijed, natrag, pa opet sve ispočetka, u ritmu koji se širi cijelim tijelom. Ritam koji osjećam u stopalima se spiralnovalnim pokretom širi preko koljena, kukova zdjelice do kralježnice, koja postaje dinamična, trodimenzionalna spirala na čijem kraju moja glava više na spava. Glava lebdi, nošena ritmom i dinamikom mojih misli, koje su inicirale pokret i prešle u doživljaj, ne glačanja, nego pokreta kao izraza.

Svijest o pokretu, koji sam sebi postaje motivacija, pomaže pri savladavanju neugodnih zadataka, koje nam nameće svakodnevica.